The Cranes Are Flying (1957)
"You can dream when the war is over."
Sovjetski Savez izgubio je milijune stanovnika za vrijeme Drugog svjetskog rata. Godinama filmovi su se radili s ciljem podizanja morala, uvođenjem protagonista opisanih kao velikih patriota, snažnih i idealističkih pojedinaca, koji su očigledno referencirali Staljina. Filmska industrija je stagnirala. Nakon njegove smrti 1953. te otkazivanjem kulta ličnosti 1956. došlo je do preokreta u društvu i kulturi. Filmovi su napokon dobili određenu slobodu umjetničkog izričaja te su počeli prikazivati živote običnih ljudi, odbacivanjem dotadašnjih klišeja.
"The Cranes Are Flying" ili "Letyat zhuravli", režisera Mikhaila Kalatozova (koji je jednom bio na čelu Staljinove filmske produkcije) 1957. godine postao je senzacija svjetskih razmjera. Po prvi puta publika je imala priliku plakati za svojim borcima. Dobivanjem najprestižnije nagrade, Zlatne palme (Palme d'Or), na filmskom festivalu u Cannesu te ujedno i nagrade za najboljeg režisera i glumicu, ponovo je probudio Sovjetsku filmsku scenu. "The Cranes Are Flying" prikazuje neuspješnu Crvenu armiju 1941. godine, u vrijeme kada Njemačka vrši invaziju nad Rusijom. Priča nije naročito originalna. Radnja se odvija oko dvoje mladih ljubavnika, Veronike i Borisa, koji Borisovom odlukom da se bori za svoju zemlju bivaju razdvojeni, nakon čega kreću problemi s obje strane.
Veronikin rođendan je uskoro, planira se vjenčanje, no Boris oklijeva ikome prenijeti vijesti da se prijavio kao volonter. Kada ukućani saznaju nastupa šok, no ipak ga nitko ne pokušava zaustaviti. Veronika je ožalošćena, no još nije potpuno svjesna situacije. Na oproštaju pred put se mimoilaze u gužvi i ne uspijeva se oprostiti s njim. Ona je percipirana drugačije od dotadašnjih filmskih ratnih heroina - ekspresivna, privlačna, strasna, ne toliko nježna, ali donekle nezrela i previše optimistična. Iako pada u depresiju i više ne vidi smisao života, dugo drži nadu i ne posustaje potpuno. Glumica stvara lik za kojega se gledatelj vrlo rano veže. Kako se govorilo, film je napokon predstavio jedno pravo lice, a ne masku. Njezina apoteoza na kraju te završna poruka filma kako će se narod oporaviti bez obzira na sve prijetnje prizor je koji se doista ne može zaboraviti.
Film je visoko stiliziran te se po tom pitanju vraća u period 20-ih godina prošlog stoljeća. Briljantna kamera je jako mobilna ali i pažljiva, kroz cijeli film koristi se cijeli niz zanimljivih kadriranja, od iznimno visokih i niskih rakursa, preko tracking shotova, do raznih dutch angleova. U jednoj sceni gdje Veronika trči prema mostu dok iza nje juri vlak, kamera snima iz njene perspektive te tako simbolizira njezino unutrašnje stanje svjesti. Kako bi snimatelj Urusevsky rekao, kamera može prenijeti ono što glumci ne mogu, stoga snimatelj mora glumiti zajedno s njima. Nije naodmet spomenuti i da je ovakav način snimanja Urusevsky usvojio za vrijeme njegove ratne službe. Nekoliko scena je stvarno veličanstveno napravljeno, spomenuo bih scenu u kojoj Veronika gleda kroz autobus te pokušava locirati svoga ljubavnika, nakon čega istrčava van i probija se kroz gomilu, a potom i kroz tenkove, dok ju kamera konstantno prati bez prekida, a potom se kranom uzdiže te sceni daje novu dubinu, također, scenu u sobi u trenutku kada počinju padati bombe na ulici, jedini izvor svjetla su ulične eksplozije, staklo na prozorima prska, buka je jedva podnošljiva, a za to vrijeme jedan drugi lik Veroniki iskazuje ljubav dok ga ona pokušava maknuti od sebe. Koriste se prije spomenuti dutch angleovi, zanimljive sjene na licima koje podsjećaju na "Građanina Kanea", glumci trče, tenzije se povećavaju i sve u svemu, cijeli ugođaj je toliko nabijen emocijama da gledatelj ne može odmaknuti pogled od ekrana. Primijetiti ću da i općenito glumci jako često negdje trče, napetost je uvijek na razini, kadrovi su dinamični, no onda - tišina. Muk, kamera je nepomična, glumci su usporeni, ponekada i potpuno statični, svatko gleda na svoju stranu, dalekih pogleda, posloženi po dubini kadra, gotovo poput renesansnih slika. Prisutan je taj kontrast, ali i ponavljanje nekih dijelova sa scenskim izmjenama kako se priča mijenja.
Scenografija i odabir lokacija su jako dobro pogođeni. Bojna polja, interijeri, ulice Moskve, ponekada prepune ljudi, ponekada potpuno prazne - svaka lokacija je fantastična. Režija i montaža su gotovo poetski. Na jednoj sceni kamera se vrti i vrti i vrti, izmjenjuju se razne slike isprepletene krošnjama drveća, poput kaleidoskopa. Uglavnom klasična glazba, koju ponekada znaju izvoditi i likovi (tj. glumiti da izvode) je jako dobra.
Ovo je jedan od filmova koji je kao cjelina savršeno zaokružen te gledatelju baš pruža osjećaj da je uložio svoje vrijeme u nešto dobro i kvalitetno. Dužinom od (samo) 97 minuta definitivno nije predugačak no sve uspijeva iznijeti dobrim tempom te vremena nije nedostajalo. Još jedna zanimljivost je da je ovo jedan od najdražih filmova Francisa Forda Coppole i Martina Scorsesea, tako da ako njihove radove volite, bilo bi dobro pogledati i ovaj film. Definitivno sam vidio utjecaj nekih elemenata na Scorsesea, primarno na korištenje kontrasta između buke i tišine. Tehnički, film je na zavidnom nivou, te je i za današnje standarde konkurentan. Ako ste mislili da ste vidjeli sve što kinematografija može ponuditi, pogledajte prvo ovaj film.
Za kraj bih istaknuo isječak iz jednog osvrta koji mi se jako svidio: "... tišina u teatru bila je duboka. Zid između umjetnosti i života u tom trenutku je pao. I suze su otključale vrata...".
Ocjena: 9/10