The Lobster (2015)
Film "The Lobster" neobičan je spoj komedije i drame koji se na površini na prvi pogled može činiti potpuno suludim i besmislenim, no u dubini zapravo krije snažnu poruku o utjecaju društva na pojedinca.
Arhitekt kojega je napustila njegova žena dolazi u hotel koji se gotovo doima poput zatvora, te ima 45 dana da nađe svog para. U protivnom će se pretvoriti u neku životinju po vlastitom izboru, odakle i ime filma. Gosti hotela to vrijeme mogu produžiti ako prilikom redovne posjete obližnjoj šumi ulove takozvane "samce", ljude koji su odlučili pobjeći od društevnih normi. Treća lokacija u kojoj se radnja odvija je grad, čiji stanovnici provjeravaju parove i njihovu istinsku ljubav jedno prema drugome, a slobodnim osobama je pristup zabranjen (koliko sam shvatio). Cijeli film se sastoji od metafora, stoga predlažem onima koji ne žele cijelo vrijeme držati mozak uključenim da ovaj film izbjegavaju u širokom luku. Šteta vremena, jer shvatiti nećete ama baš ništa. Već od samoga uvoda se vidi da je ovo jedan od onih filmova za koje treba određeno vrijeme kako bi ih se probavilo.
Vidio sam da se režiser Yorgos Lanthimos i proslavio s ovakvim filmovima. Scene izgledaju nestvarno, poput sna, svi karakteri kao da čitaju iz skripte prilikom razgovora, nema emocija i puno gestikulacija, a "pacing" dijaloga je toliko neobičan i pun neprijatnih stanki koje još više pridonose suludoj atmosferi da se gledatelj jednostavno mora nasmijati. Čitajući neke komentare, ljudi su ovaj film doživjeli izrazito humorističnim. Osobno, neke scene su mi znale izmamiti smješak jer nisam vjerovao što gledam, ali da sam se baš valjao od smijeha, pa i nisam. Od početka sam ga uglavnom promatrao kao dramu. Ima zanimljivih kadrova koji osnažuju naraciju, poput recimo one scene na doručku, kada protagonista kadrira u desnom dijelu, ali i s pogledom u desno, tako da mu ne ostavlja puno prostora za pogled, kako bi se naglasila nekakva njegova izgubljenost i samoća. No to su detalji i neka moja mišljenja, morao sam spomenuti jer dosta pratim takve stvari.
Kao što sam već spomenuo, film je zasnovan na metaforama. Primjerice, na početku, kada protagonist dolazi u hotel, s lisicama mu je zavezana jedna ruka za hlače, kako bi se poslala poruka u stilu, "u paru je sve lakše". Hotelsko osoblje organizira neobične predstave koje simboliziraju razlike i prednosti života u paru prema usamljeničkom životu, te zabave na kojima se stanovnici hotela imaju priliku zbližiti i naći potencijalnog partnera, po mogućnosti s kojim imaju nešto zajedničko, poput konstantog curenja krvi iz nosa, šepanja itd. Neki čak pokušavaju na sve načine izbjeći kaznu koja ih čeka ako ne ispune zadatak pa preveslaju vodstvo glumljenjem kako imaju neku zajedničku karakteristiku s parom. Protagonist uspije pobjeći u šumu te tamo pronalazi srodnu dušu, no u društvu samaca, svoju ljubav ne smije pokazati. Spletom okolnosti, oni izgube i zadnju zajedničku karakteristiku te pri kraju, prikazom nošenja protagonista s pritiskom društva i njegovim odgovorom, film šalje snažan komentar na moderne veze i završava poprilično jezivo i s nevjerojatnom napetošću koja je kontrast onome što zapravo vidimo na ekranu za to vrijeme. Odabir glazbe mi se strašno sviđa, puno klasike, od Beethovena do Shostakovicha koji dijelove u slow motionu prilikom "lova" čine apsolutno predivnim iskustvom. Kolor korekcija je baš dobra, zelenkasti filter paše ovakvoj atmosferi.
Scenarij je jako dobar i nepredvidljiv, gluma svih je više manje solidna koliko to može biti, budući da su likovi i okruženje takvi kakvi jesu. Ima posebnu vibru.
Negativnih strana ima nekoliko. Prva je ta što film u početku dosta naglašava cijelu priču oko pretvaranja u druge životinje, no potom to pada u zaborav i gotovo da nema nikakvog smisla više jer ne utječe puno na radnju. Čovjek bi mogao očekivati čak i nekakvu akciju, nešto CGI-a, nešto napeto i puno adrenalina nakon što pročita njegov opis. Kladim se da je bilo i takvih, pa su ga vjerojatno napustili nakon pola sata. No nema ničega takvoga, što mi osobno ni ne smeta. Imam osjećaj i da se malčice u sredini počeo gubiti i kretati čudnim smjerovima, no pri kraju se vratio na ispravan put.
Za ovakav film, jedno gledanje možda i nije dovoljno. Jednostavno treba vremena da se sve posloži, možda je čak i dobro malo pročitati sa strane mišljenja, recenzije i ostale dodatne informacije nakon gledanja kako bi se dobio bolji dojam. Kada bih film promatrao na jednoj površnoj razini, vjerojatno bih mu dao ocjenu oko šestice, no budući da se u njemu krije nešto puno veće nego što se to na prvi pogled može učiniti, budući da zahtjeva aktivno praćenje i povezivanje, te je poprilično originalan, dajem mu ocjenu 8/10.
Vjerujem da će se njegova publika podijeliti u dvije skupine, oni koji ga vjerojatno ili neće shvatiti, ili im se svejedno njegova poruka neće činiti dovoljno dobrom, te ona koja će ga cijeniti za ono što je.
Ja pripadam drugoj skupini.