densetsu
Oi! Vidia sam tvoje pitanje prije nekoliko dana, ali život mi je bia previše siv, planinski velik i arhivski nagomilan, pa evo odgovora tek sad. Čestitam! lol
"TITANE" (pogledajte film Ako Želite, u nastavku su minorni spojleri)
Kao što sam i najavio onaj dan—napravio sam kokice prije filma. Nisam pojeo ni jedan jedini kokičak. Zdjela je ostala puna; mrak u dnevnom boravku je bio potpun; ja sam bio potpuno prazan.
Imao sam vremena da shvatim što me zapravo muči kod cijelog ovog filma . . . i mislim da je razlog previše očigledan i jednostavan. Jednostavan je kao što je jednostavno prepoznat i skužit koliko me redateljica filma—vrlo inteligentna i impresivno uspješna Julia Ducornau—pokušava ugnjavit: mene, tebe, sve koje poznajemo; a budući da je film osvojio palmu (!!), svi koje poznajemo su ga "obavezni" pogledat i bit će "obavezni" imat mišljenje o njegovom samosvjesnom provokativnom sadržaju, kao i o neobranjivom hypeu oko cijelog filma, oko projekcije istog tog filma, a koje uključuju "neizbježne" reakcije kao što su: nesvjestica, povraćanje, ubrzano lupanje srca, odlaske iz kina i sl.
"TITANE" zna da je "TITANE"; "TITANE" zna da ti znaš da je "TITANE" . . . "TITANE".
"TITANE" se previše trudi.
Metafore filma? Više kao meta groblje filma. Sve je u filmu ispisano kurzivom, sve je semiotizirano. U teoriji: film divlja. U praksi: film divlja. Na loš način. Film je često konfrontalno nevjerodostojan. Isto se najbolje iščitava iz njegovog prvog dijela koji prati Alexiu u njezinom krvavom pohodu koji sve više izmiče kontroli, a onda i kulminira katarzičnom paljevinom.
Svidio mi se taj početak. Ali . . . sve nakon toga nema pretjeranog smisla, odluke likova nemaju smisla do te mjere da su glupe i neoprostive. Što mi govori da film nije dorastao izazovu s kojim se Refn, Ramsay i svi ostali silom talentirani, modelno-transnacionalni autori uspijevaju nosit.
"TITANE" u svom "drugom dijelu" nezanimljivo mutira u nekakvu kvazi priču o tuzi i bezuvjetnoj ljubavi isprepletenoj neuvjerljivim --kolutam očima i svi znaju (i očekuju) da kolutam očima-- metaforama.
Zbrajanje i oduzimanje svih nabijenih ideja i slika u filmu (pre)dugo bi trajalo: incest, pedofilija, rodna fluidnost; pravo žene na izbor; roditeljska obveza zaštite i prihvaćanja; strah društva od razlika . . .
Iskorištavajući sve to, Julia se drsko i objeručke hvata za "palmu" i . . . dobija je. Nemoguće mi je stoga odvojit kanonizaciju cijele te nagrade od onoga što se i čini kao njezina vjerojatna namjera.
Ono u čemu je Julia odlična, osim odličnog biranja glumaca/uloga je i njezin nesvjesno smiješni natopljeni scenarij, ali nedovoljno da utopi njegovu osnovnu sentimentalnost, koja u ovom slučaju izlazi na površinu u najgorim trenucima, sve više i više kako se stvar približava kraju i time je prisiljena pokazat svoje oskudno umijeće dramatičara.
Kad se sve zbroji, dolazim do gotovo ničega. Cijela ta "logika snova" i "metaforička lucidnost" treba se u potpunosti predati sebi samoj kako bi funkcionirala kao strategija. Lynch i drugi to mogu izvest; "TITANE" u svojoj polu-neo-realističkoj (lol) zvjerskoj izložbi doima se poput sudara stilova na krovu sudara koncepata, a na kraju je to previše sudara, tuča, razbijanja . . .
Na kraju filma, u iščekivanju "transcendentnog" posljednjeg komada, posljednje "eksplozije", film ne da zataji i bomba ne odjekne — film završi i ne osjećaš baš ništa.
Nikad neću reć da je ovaj film loš, jer nije; i jer NIKAD neću zaboravit da sam ga pogleda, ali . . . nije ni dobar. Gotovo da i ne želi bit.
5.7/10
P.S.
"RAW" je puuuno bolji film. Pogledajte "RAW". Pogledajte oba filma. Ne znam.
P.P.S.
Zamišljam Juliu u njezinom stilski besprijekornom stanu čiji divovski prozori gledaju na Pariz (ili di već), neposredno pred stavljanje žitarica u njezin čvrsti jogurt grčkog tipa, kako kratko zastaje, promisli kako "ima Zlatnu Palmu Cannesa", i naglas izusti: "OMG" . . . i nitko to ne začuje, osim nje.
I ljut sam. I nedorečen. I sve.
btw. Moj najdraži film godine je (i dalje!!) "Green Knight"!! Uživao sam gledajući ga u kinu, ali tek nakon što sam film preporučio sestri i tek nakon što ga je pogledala, njezino pitanje je zacimentiralo moje mišljenje o filmu. Naime, sestrino pitanje je glasilo: "Jel ovo prvi ili drugi dio?"
Yeahhhh . . .
"DUNE"
Zadovoljan sam što mogu reć da sam (NAPOKON) pogleda i "Dune", i film je . . . dobar!! WOW!!
Nakon što sam izaša iz kina, dao sam mu ocjenu 8 (vjerojatno očekivan Prvi (kino) Dojam), ali onda sam ga pogledao i doma i mislim da je više za 7 (a malo me i strah pogledati ga još jednom lmao).
Pristojno odrađen "Dune" materijal, ali gledajući ga doma, sve manje izgleda kao film, a sve više kao prolog. Dva i pol sata izgradnje i postavljanja svijeta, šta je ok, ali likovi su zbog toga premršavi, posebno naš glavni, onaj koji nema nikakvih uvjerenja ni interesa; nema proturječnosti, nekih jakih osjećaja o svijetu . . . ništa. Teško je bit zainteresiran za njegov lik, jer u filmu ni ne znamo tko je on. Više je surogat publike nego pravi lik.
Premalo temtaskog istraživanja. Mogao se slobodno koncentrirat na bilo kakvu filozofsku ideju (knjiga ih je puna). Ovako film ide od scene do scene s likovima koji raspravljaju o . . . planu.
Sve u svemu: dobar film. Očekujem puno više.
7.0/10 (ako ga pogledam opet, bit će manje)
"LAMB"
Ne mrzim film, ali ovo je LOŠE. Jedva da je IŠTA. Nakon što se koncept razodjene, film ostane gola, otrcana art-house konvencija apsurdne mizerije, tako da ćete prilično brzo saznat odgovara li vam film ili ne. Besmislena struktura poglavlja, prigušene uloge, tempo na samrti, itd. Sve u službi nedovoljno skuhanog narativa i napola razvijene dramske napetosti. Ovo je vjerojatno prvi put da suosjećam s A24 zbog pokušaja reklamiranja njihovog filma lol, jer . . . šta reklamirat?
4.3/10
"SYNECDOCHE, NEW YORK"
Po treći ili četvrti put.
Film za prvi spoj. Film za zadnji spoj.
10/10
