The Martian[2015]
Postoje filmovi koji te osvoje na prvu, u dahu, dok sjediš u kinu i upijaš svaki detalj s velikog platna, i postoje oni koji ti se vrate godinama kasnije, gotovo neprimjetno, pa shvatiš da ih gledaš drugim očima. The Martian je za mene upravo taj rijetki spoj — film koji me oduševio dvaput, ali svaki put na različit način. Prvo gledanje 2015. bilo je čisto kino oduševljenje. Bio sam uvjeren da gledam jedan od najboljih filmova godine, ne zato što pokušava biti ultimativni sci-fi, nego zato što savršeno zna što želi biti. Mark Watney kao protagonist je odmah “kliknuo”, a cijeli cast djelovao je kao skladan, pažljivo izbrušen ansambl bez ijedne slabe karike. Humor je dolazio prirodno, izgled filma je bio impresivan, a svaka scena nosila je onu toplinu zbog koje voliš veliki ekran — onu vrstu osjećaja koji ti jednostavno kaže: “Ovo se mora gledati u kinu.” Bio je to čisti feel-good u najboljem smislu, film koji te osnaži i nasmije, a da pritom ni na trenutak ne izgubi svoj identitet. Drugo gledanje, godinama kasnije, otvorilo je potpuno novu dimenziju. Bez adrenalina prvog susreta, počela me fascinirati njegova prizemljenost. Film odjednom djeluje gotovo dokumentarno — ne zato što je znanstveno savršen, nego zato što uspijeva stvoriti uvjerljivu iluziju stvarnosti. Taj realizam, ta tiha sigurnost u vlastiti svijet, danas mi je najimpresivniji element. Shvatio sam koliko je atmosfera pažljivo građena, koliko je kamera nenametljivo elegantna, koliko je glumačka postava zapravo savršeno pogođena za ton koji film nosi. Svaki lik, svaka replika, svaki kadar čine se kao dijelovi iste, logične cjeline. The Martian je ostao isti film, ali ja nisam ostao isti gledatelj. I baš zato mi je danas još jači, uvjerljiviji i potpuniji. Rijetko koji naslov uspije spojiti spektakl i toplinu, znanost i humor, dokumentarnu prizemljenost i hollywoodski optimizam — a ovaj to radi s nevjerojatnom lakoćom. Pamtio sam ga kao feel-good kino bombon, ali sada ga vidim kao inteligentno, šarmantno, vizualno raskošno djelo koje i nakon drugog gledanja nosi onaj isti osjećaj: ovo je top topova.
