Odigrao remaster tri godine nakon prvog prelaska i ne mogu se oteti dojmu da je ovo jedna od najboljih priča ikad ispričanih, a definitivno je najbolja igra koju sam ikada igrao.
TLOU serijal je zapravo priča o psihologiji i ljudima koji, zbog raspada civilizacije, ne mogu dobiti adekvatnu psihološku pomoć, a bore se s teškim mentalnim traumama i PTSP-om uzrokovanim gubicima najmilijih. Pri tome, kao što je to uvijek slučaj kada se mentalna bolest uzrokovana traumom ne liječi, rade štetu i uništavaju sve oko sebe. Tome doprinosi i nepostojanje kaznenog sustava u postapokaliptičnom svijetu, koji u uređenom društvu jamči da će se postići kakva-takva pravda, pa protagonisti osjećaju da moraju uzeti pravdu u svoje ruke.
Prva velika trauma, koja je obilježila tijek priče i napravila cijeli domino efekt, bila je Joelova. Doživio je gubitak kćeri koja mu je umrla na rukama i to ga je mentalno uništilo. Zatvorio se u sebe i gajio je samo površne odnose (čak i s Tess) jer si nije htio dozvoliti da se za nekoga duboko veže i opet doživi toliku bol. Zato je izbjegavao dublje odnose i u prvoj igri je forsirao priču da ljudi stalno umiru i da tome ne treba pridavati važnost, nego jednostavno prijeći preko toga. To je bila mentalna samoobrana kojom se je nastojao obraniti od toga da mu se ne ponovi ista trauma.
Kad si je, nakon 20 godina, dozvolio da se za nekoga veže na dubljoj razini, dogodilo se upravo ono čega se cijelo vrijeme najviše plašio; doveden je u situaciju da mora ponovo proživjeti sličnu traumu i to nije mogao podnijeti. Da Joel nije doživio traumu s kćerkom ili da je ta trauma liječena, sve ono u bolnici ne bi se dogodilo. Jednostavno je bilo jače od njega i koliko god je ono što je napravio strašno, on je zapravo žrtva okolnosti.
Sranje u bolnici, uzrokovano Joelovim mentalnim stanjem, izazvalo je traumu kod Abby. Osim što je njezinom ocu oduzeo život (scena kada ulazi u krvavu salu i nalazi ga mrtvog ju konstantno proganja), oduzeo mu je i mogućnost da bude heroj i osoba koja je stvaranjem lijeka uspjela spasiti čovječanstvo. Isto kao i Ellie kasnije, Abby je smatrala da će traumu i bijes zatvoriti hladnokrvnom osvetom koja će joj donijeti mir. Ipak, snovi ju proganjaju i dalje, a sukob s Owenom na brodu i srdžba kada joj prebaci zvjersko mučenje Joela pokazuje da ju vlastiti postupak i dalje proganja, čemu vjerojatno doprinosi i činjenica da joj je Joel spasio život.
Domino efektom kojim je vojnik izazvao PTSP Joelu, a Joel Abby, tako je i Abby izazvala traumu Ellie (i to najgoru od svih u nizu). Morala ju je gledati kako zvjerskim mučenjem ubija osobu koja je bila nešto najbliže roditelju što je ikada imala i koju je, unatoč srdžbi zbog događaja u bolnici, ipak jako voljela. Osim najgore vrste PTSP-a, Ellie proganjaju i grižnja savjesti zbog svog ponašanja prema Joelu i osjećaj da mu se mora odužiti za sve što je učinio za nju.
Onakva smrt Joela i to na samom početku igre esencijalna je za shvaćanje traume koju je doživjela Ellie i za razumijevanje njezinog PTSP-a. Takvu smrt glavnog protagonista iz prethodne igre nisu mogli svariti ni brojni igrači koji su doživjeli šok, a teško je i zamisliti što je to zapravo napravilo za Ellie i njezino mentalno zdravlje. Iako je taj potez poprilično diskutabilan i mnogima je ogadio igru, mislim da je za cilj stvaranja šoka i inicijalne mržnje prema Abby bio dobar potez što se do spornog događaja upravljalo s njezinim likom.
Inače, da malo skrenem s teme, Abby je kao lik napisana maestralno. Napisati lika tako da ti se kao igraču inicijalno gadi i želiš mu sve najgore pa ga s vremenom počneš simpatizirati može jedino genijalac i vizionar, a Druckmann, koliko god mu netko želio osporiti, to jest.
Svo troje glavnih protagonista pati od neliječenog PTSP-a. Ono što je esencijalno za shvatiti je to da njihove odluke nisu racionalne i nisu odraz onoga što oni zapravo jesu. PTSP, a pogotovo neliječeni, narušava kemijsku strukturu mozga i jako negativno utječe na čeoni režanj čija je jedna od primarnih funkcija donošenje racionalnih, kao i moralnih odluka. Zato je Joel nakon traume postao smeće bez ikakvog moralnog kompasa koje bi napravilo sve da preživi, zato je Abby bila sposobna onako zvjerski mučiti čovjeka i zato se Ellien karakter toliko negativno promijenio u drugom u odnosu na prvi nastavak igre (i ona je ubila Noru na sličan način kao što je Abby Joela).
Kada se sve zbroji i oduzme, čitava poanta igre je u tome da neliječene mentalno nezdrave osobe, osim sebi, štete i svima oko sebe. Joelova trauma i pokolj u bolnici uništio je njegov odnos s Ellie, koja mu je u tom trenutku nešto najbitnije na svijetu, a uništio je i nadu čitavom ljudskom rodu za pronalazak lijeka. Abbyna ekspedicija u Jackson i mučno ubijanje Joela na kraju joj nije donijelo nikakav benefit, nego joj je nametnulo osjećaj krivice, a posljedično je dovelo do jako puno smrti, uključujući i čitav krug njoj najbližih ljudi.
Elliena ekspedicija u Seattle i krvoprolića koja je tamo počinila samo su joj pogoršali simptome. Osim toga, odlazak u Seattle je uzrokovao smrt jednog od njezinih najboljih prijatelja i doveo do toga da jedno dijete mora odrastati bez oca, jer da nije išla u osvetu, ne bi ni Jesse išao za njom. Također je dovelo do smrti Owena i Mel koji su, unatoč svojim manama, koliko - toliko ispravni ljudi i zapravo su joj spasili život. Njezin kasniji odlazak u Santa Barbaru koštao ju je odnosa i budućnosti s obitelji, a ostala je i bez prstiju pa ne može svirati gitaru što je jedna od najbitnijih ostavština i uspomena koju ima od Joela. U svemu tome ne treba zaboraviti ni Tommyja, kojeg je ekspedicija u Seattle učinila invalidom i također mu uništila život i odnos sa ženom.
Dakle, Druckmann je s TLOU serijalom želio istaknuti dvije poante, a mislim da je u tome i uspio:
1. Važnost mentalnog zdravlja i adekvatnog liječenja traumatiziranih osoba. Takve osobe, kada nisu adekvatno liječene, rade štetu i sebi i svima oko sebe. Nije samo do glavnih protagonista, većina osoba u tom univerzumu nosi traume, a nema privilegiju saniranja istih i to, uz sve probleme sa zarazom, čini TLOU svijet još opasnijim i okrutnijim.
2. Sumanuta želja za osvetom vodi u začarani krug, u sve veću patnju i na kraju ne donosi ništa dobro.
Također, iako to zna biti i mač s dvije oštrice, na primjeru Billa (iz serije), Joela i Abby i njihovih vidljivih poboljšanja u mentalnom zdravlju, Druckmann je želio istaknuti bitnost zašto svi ljudi, a pogotovo oni s mentalnim problemima, moraju pronaći neku plemenitu svrhu.
Dok je navedeni trojac svoju svrhu i kakav-takav mentalni mir pronašao u brizi o drugim osobama, Elliena je trauma nažalost previše svježa i previše jaka da bi joj obiteljski život i briga o Dini i malome zapravo pomogli. I na kraju, unatoč svemu što je učinila, Ellie je puštajući Abby da živi i brine se o Levu (vodeći istovremeno borbu s epizodom PTSP-a) dokazala da je iznutra još uvijek dobra osoba i da sve ono što je radila zapravo nije bila ona, nego njezin odgovor na neliječenu traumu. Isto kao što Joelov masakr u bolnici nije bio pravi pokazatelj onoga što on jest, nego njegov odgovor na neliječenu traumu.
Ono što me zapravo fascinira je to koliko sam u drugom igranju dobio dublje shvaćanje stvari i koliko mi se toga posložilo, a vjerojatno ću, kad budem ponovno igrao za par godina, dobiti još dublje razumijevanje priče, likova i međuljudskih odnosa nego što imam sad.
Kad se sve zbroji i oduzme, TLOU 2 je gotovo savršena igra s fenomenalnim likovima, dubokom i kompleksnom pričom, nevjerojatnom grafikom i savršenim gameplayom. Pravi dijamant gaming industrije i žao mi je što to mnogi nisu prepoznali.
