Mogao bih napisati mnogo toga nakon procitanog posta, medjutim ne osjecam nikakvu potrebu niti zelim otvarati svoje srce. Prezaposlen sam da bih si priustio luksuz za pisanje slojevitih postova i kolumni pored fizicke rehabilitacije i relaksa.
Nostalgicni impulsi mogu biti melem za dusu, ali samo ukoliko su pod kristalnom kontrolom. Vjerujem da je sam pokusaj eksponiranja vrlo los za njen denzitet, tako da je ponekad samo najbolje zadrzati stvari za sebe i u tome izvuci najbolje za sopstvenu dusu. Ionako sve sto osjecamo na kraju ostaje samo nama, bez teoretske mogucnosti da to iko drugi shvati osim nas samih. Pokusaj objasnjavanja drugome moze biti vrlo kontraproduktivan, te kao takav rezultovati nipodistavanjem. Niko ne zasluzuje privilegiju da zaviri u nase duse. Mnogo je ljudi na ovom forumu koji se ne eksponiraju, ali to ne znaci da se ne razumijemo. Nismo se bez razloga ujedinili na ovom mjestu. To je dovoljan znak sentimentalne koegzistencije.
Iskreno govoreci, to je sve sto mi je ostalo od igara. Uzivam povremeno plutajuci u beskrajnim mislima i recenicama sa svih tih diskova koji su mi bili svetinja dok sam bio djecak, ne zeleci se ponovo direktno vratiti u taj vrtlog proslosti. Vjerujem da bih povratio od apsurda sto tracim vrijeme, a istovremeno gazeci sve lijepe uspomene. Sto je bilo proslo je. Zato i jeste dragocjeno.
On Topic
Unatoc svim genijalnim stvarima koje serijal nudi, dijalog od 4 bih izdvojio kao vrhunac realizma.
https://www.youtube.com/watch?v=tteimGD7qOY
