Od malih nogu sam se divio ovom remek djelu, medjutim sto vise starim ozbiljno pocinjem shvatati da je ovo sve osim igre.
Mnogo je toga u ovom serijalu sto djecacka dusa nikada nije mogla shvatiti. Kao djecak sam se zabavljao igrajuci ga, dok danas vrlo emotivno i ozbiljno dozivljavam svaku recenicu i dogadjaj u njemu.
Ko razumije, shvatit ce.
Odlično napisano, Sephiroth. Upravo u ovim tvojim gore napisanim rečenicama možda i na najbolji način prepoznajem svoju ljubav koju imam prema ovom serijalu.
Ove tvoje rečenice se mogu primijeniti i na sami život općenito. Svaka početna faza života krene sa igrom i zabavom u kojoj ne shvaćamo puno toga, niti nam se u tom trenutku čini zanimljivim. A onda sa godinama dolazimo i do većih saznanja, te počinjemo kužiti kako stvari u zbilji funkcioniraju. Isto tako, mišljenja sam i da svaka kreirana igra krene kao “gola” i obična igra kojoj je primarna svrha da te zainteresira i zabavi na neko vrijeme. Samo rijetke i one najveće se uspiju izdignuti iznad toga i postanu nešto puno više. Takva remek djela zub vremena nikad ne uhvati, a ona sama te onda prate kroz čitav život. Eto takav je
Metal Gear serijal. Tražiti više i očekivati više od produkta u ovoj industriji je u tom slučaju naprosto nemoguće.
Usprkos svim vrijednim ljudima koji su radili na ovom serijalu, čiji trud nikako ne želim umanjiti, smatram da je ovaj serijal u samoj svojoj srži čisti -
Hideo Kojima. Vjerujem da serijal nikad ne bi dosegnuo ovu razinu da Kojima nije bio hrabar u onoj mjeri kakvoj je, pa se recimo i u velikom broju situacija nije libio stavljati i svoje osobne dijelove iz života. Kada pričam o ovom serijalu, onda čak nužno ni ne mislim samo na prva tri MGS-a koja smatram njegovim najboljim radovima, onima koje nikad neće nadmašiti; dok je prvi
Metal Gear Solid zasigurno bio najvažniji za njega, za nas, a u konačnici i za samu industriju. Zato ono o čemu pričam kada spominjem Kojiminu osobnost ili njegove pojedine dijelove života, slobodno mogu prikazati i nasumičnim primjerima iz
Metal Gear 2: Solid Snake igre iz davne 1990.-e godine koju sam prije koji mjesec odlučio zaigrati, a onda sam kao rijetko kad u
gamingu ostao zatečen pojedinim rečenicama iz igre. Nije nevažno napomenuti da je u tom trenutku, 1990.-e godine, Hideo Kojima imao svega dvadeset i sedam godina.
Mislim da su upravo ovi trenuci, kad igra zapravo “školuje” preko svojih likova, trenuci koji dijele igru od “
onog većeg”. Meni osobno su ovo razarajuće rečenice koje valjda svaki od nas barem u jednom trenutku može primijeniti na svoj život i zato smatram da je ovo serijal za cijeli život.
A sve ovo je samo jedan mali fragment njegovog opusa, opusa samog serijala. I to onaj iz 1990.-e, a serijal kakvog poznajemo je vjerojatno i službeno završio 2015.-e godine. Za mnoge i prije. Dakle, pričamo o nečem velikom.
Pa čak i u ovom prethodnom Sephirothovom postu u ovoj temi, poznatoj Mono TV sceni iz prvog MGS-a, Hideo Kojima kroz prizmu satire šalje brutalnu kritiku društvu. Pa u kolikoj mjeri je ova rečenica genijalna: “
There’s more to being a good person than just having a stereo television.”
Zbog svih ovih stvari, teško je ostati imun na
Death Stranding, sljedeću Kojiminu igru i potpuno novi IP. Njegove igre jednostavno dođu kao druženje sa genijalcem koje nikako ne želiš propustiti. Dan kada se on odluči povući, bit će dan kada se igrama više neće imati što ponuditi. To će biti tužan dan za gaming, a mi ćemo u tom slučaju moći reći kako smo vidjeli sve.
I onda tako imaš Super Maria, Zeldu, Tetris, Pac Man... igre koje gotovo nikad ne iskoče iz okvira video igre, točno znaju što su, sinonim su za gaming industriju i najbolji predstavnici iste. S druge strane imaš likove kao što je Hideo Kojima koji već preko trideset godina probija taj okvir, i radi od igara nešto puno više. Ta sama spoznaja da igre često mogu biti puno više je kod većine nas stigla upravo sa Kojimom. Takve stvari nisu i ne mogu biti slučajne.
Ko razumije, shvatit ce.
Neutralcu će sve ovo napisano izgledati kao fanovski nastrojeno patetično izdrkavanje, ali stvarno nije tako. Patetičnost je najčešće samo iskrena. Ponekad uopće ne znam zašto ispišem ovakve stvari, ali nostalgija valjda, šta li već...
