Definitivno mogu reci, najgenijalniji post u ovoj kratkoj povijesti FFA! Dalo bi se i na portalu iskoristit, ali necemo, tekst je savrsen u ovoj formi u kojoj je napisan. Al da bi se dalo snimit film, dalo bi se. Na kraju skoro i suza potekla. Mozda jer sam vas svu trojicu iz teksta osobno upoznao.

Vezano na BF3, apsolutno ti je svaka na mjestu i tek sam sad apsolutno uvjeren, da je meni osobno to igra zivota. Ne moze slucajno biti da jedna igra kreira toliko prijateljstava. Indirektno, to je igra na kojoj je i FFA postao kakvog ga danas poznamo.

Nenada si tocno opisao, tocno onakvog kakvog sam ga upoznao. A ljudine ste i ti i brat. Puno srece u zivotu tebi i familji, neka vas cuva dragi Bog (provociram ).

Za kraj, preostaje nam se nadat kvalitetnom Battlefieldu 5. A ja se definitivno vracam trojci, ovaj put na PC-u

Hvala ti Fenixe i ti si ljudina..Nisam imao vremena ispravit greskice i uredit ljepse post...vidim da se nisam u tekstu zahvalio tebi i Viperu za mega usluge pa evo sada da to napisem HVALA VAM DO NEBA!

Bogami genijalan post i nekako se nadam da će šefovi naći mjesto na portalu za ovo u FFA Community djelu. Negdje. Ili rubrici upoznajte naše čitatelje/posjetitelje. Nešto.

Genijalno. Bogami meni se oko i namočilo.

Svaka čast.

Kako se samo sjećaš svega toga!  Umro sam!

Gle 19Marksman89 nisi mi bio jedan od najdrazih forumasa cak stavise, jos od vremena NL foruma na kojem si kategoricno branio FIFU pljuvao PES i obozavao novi MOH. 

Medjutim sudbina nam je slicna, i ja sam ispusio tako foru zbog menadzera iako sam trenirao sa Dzekom koji je tada bio rezerva a ja prvi sastav. Takve stvari ti stvarno mogu da promjene zivot i bacaju u duboku depresiju.

Takodjer ma kako teski trenuci bili u zivotu ja sam se uvijek vracao igrama, sreca pa sam kao dijete "udario" temelje na NESu i SNESu sto ti valjda utjeca na citav zivot.

I danas nakon toliko godina prodje te jeza kada shvatis da si zbog jednog covjeka izgubio karijeru i da si mogao da igras na najvisem nivou. Uostalom svaka cast pa si se trzno i imas formiranu porodicu.

Ostale dijelove oko nabave igara i masina necu da komentarisem mislim da je 90% foruma proslo isti put 

Nenad dobar covik. ))

Poslano sa mog LG-D331 koristeći Tapatalk

19Marksman89 - : : : :

Genijalan post!

Nenad dobar covik. ))

Poslano sa mog LG-D331 koristeći Tapatalk
Nenad je takva ljudina i frend da se rijecima ne moze opisati. Kao i marksman,chono i svi ostali foxovci (znaju oni ). Cast mi je poznavat sve te ljude.

Uzivao sam citajuci ovaj post. Najbolje nesto ikad na svim forumima dosad. Svaka cast majstore.

19Marksman89
Svaka cast. Puno toga sam i zaboravio a nakon ovog posta sve mi se vratilo. Uspomene.
Ne mogu vjerovati da je vec proslo vise od 20 godina.
Nazalost nije sve islo po planu. Tebi je propala karijera u koju si ulozio toliko truda i godina. Ja nisam uspio u nekim drugim stvarima. Kako bossamgs65 ( bivsi FOX-ovac ) uvijek kaze kad pricamo o zivotu: 'Je** ga brate ! Zivot je kocka !' Opet je na kraju sve ispalo dobro.
Bitno da smo jos uvijek tu. Igra se pali i u glavnom meniju se bira: 'Continue.' Idemo dalje.


Pročitao cijeli post u jednom dahu.

Tako precizno seciranje prošlosti, u kojoj smo se većina nas zasigurno prepoznala u puno stvari.

Pogotovo dijelova s igrama, nadogradnjom računala i kupovina cijelih igara.. Hehehe

Svaka čast na riječima, stvarno si dao cijelog sebe u tekst i to se osjeti!

Htio bih samo napisat da kada sam pisao post o sebi nisam ni sanjao ovako pozitivan feedback a kamoli da ce zavrsit na portalu.Pisao sam za svoj gust da se prisjetim i da podsjetim brata,Nenada i da to podjelim sa par ljudi koji me znaju ovdje.U pola teksta me kao sta sam rekao vec, Flipper inspirirao i ohrabio da zagrebem dublje u proslost i detalje. Ljudi mi pisu kako su uzivali u tekstu i jako mi je drago zbog toga i nadam se da ce to potaknut i ostale da napisu nesto o sebi.Bio sam zapravo skeptican dali je uopce potrebno sve to pisat i kako ce bit prihvaceno..ocekivao sam par lajkova mozda ne i 18..ocekivao sam komentare tipa "prestao sam citat na pola,briga nas za tvoj zivot,sta se hvalisas" mozda pokoji sarkasticni savjet ili osudu kakav sam nolifer.Međutim totalno sam se iznenadio i vi ste mene oraspolozili i razveselili ljepim komentarima i pohvalama.Neznam dal trebam generalizirat opcenito gejmere ili je to samo ekipa sa ovog foruma.Mislim da je ipak ovo drugo i da je ovdje neka posebna vibra..uglavnom ljudi zakon ste i nastavimo tako! Cim manje prepirki,butthurta...ukusi i misljenja su razlicita kao i platforme na kojima igramo...al na kraju nam je svima zajednicko ovo na kraju da gejmamo...i zabavimo se. Zivjeli svi odreda!

Druze, ovo sto si ti napisao je najbolji post otkako posjecujem forume.

Mislim da se zadugo nisam ovako zadubio u citanje, osjetio tu nostalgiju u kojoj se i ja dosta pronalazim,
da sam na kraju pozalio sto nije trajalo duze.


Svaka ti cast.



Nema ti tu toga da će te itko osudit za nolajferstvo kad smo tu (skoro) svi nolajferi koji su se u dobroj mjeri prepoznali u priči 

Htio bih samo napisat da kada sam pisao post o sebi nisam ni sanjao ovako pozitivan feedback a kamoli da ce zavrsit na portalu.Pisao sam za svoj gust da se prisjetim i da podsjetim brata,Nenada i da to podjelim sa par ljudi koji me znaju ovdje.U pola teksta me kao sta sam rekao vec, Flipper inspirirao i ohrabio da zagrebem dublje u proslost i detalje. Ljudi mi pisu kako su uzivali u tekstu i jako mi je drago zbog toga i nadam se da ce to potaknut i ostale da napisu nesto o sebi.Bio sam zapravo skeptican dali je uopce potrebno sve to pisat i kako ce bit prihvaceno..ocekivao sam par lajkova mozda ne i 18..ocekivao sam komentare tipa "prestao sam citat na pola,briga nas za tvoj zivot,sta se hvalisas" mozda pokoji sarkasticni savjet ili osudu kakav sam nolifer.Međutim totalno sam se iznenadio i vi ste mene oraspolozili i razveselili ljepim komentarima i pohvalama.Neznam dal trebam generalizirat opcenito gejmere ili je to samo ekipa sa ovog foruma.Mislim da je ipak ovo drugo i da je ovdje neka posebna vibra..uglavnom ljudi zakon ste i nastavimo tako! Cim manje prepirki,butthurta...ukusi i misljenja su razlicita kao i platforme na kojima igramo...al na kraju nam je svima zajednicko ovo na kraju da gejmamo...i zabavimo se. Zivjeli svi odreda!
Čovječe, imaš obitelj, posao i našao si nešto u čemu stvarno uživaš, ne razumjem zašto bi te neko zvao nolifer.
Svaka čast na dugom postu, stvarno je bilo gušt pročitat. Mislim da je većina ljudi ovdije prošla kroz dio iskustava sličnih tvojima, bar oni stariji, pa ih slično uhvati nostalgija kao i mene kad ih neko na ovaj način podsjeti.

Evo Flipper i Marksman su me inspirirali da i ja napišem tekst o sebi, mada skroz drukčijeg tona i sadržaja. Ne počne negativno, ali definitivno tako završi. Zapravo nisam bija siguran oću li stavit ovde ili u temu za kukanje, ali ajde da krenem.


Počet ću od osnovne, pošto se prije toga sićam možda dva događaja. Mršav momak ošišan na onaj grozni lonac, s nula koordinacije. Sport i ja smo išli zajedno ka vino i rakija. Jednostavno nemojte. Meni gaming do šestog, sedmog razreda nije igra skoro nikakvu ulogu životu. Jedino šta bi ponekad otiša u Omiš u igraonu ili kod rođaka na GTA malo gazit i pucat ljude po gradu, i to je to. Toliko rijetko da je bilo zanemarivo. Znali smo i nekad u susida na PlayStation igrat MOH, ali ipak smo većinu vrimena provodili vani. Liti dane provodili u moru, večeri na klupi na plaži. I kad bi ostali bez ičega da rečemo jedni drugima, i dalje smo ostajali i buljili jedni u druge. Jednostavno tada nismo imali ništa drugo za radit. Zimi bi se danju ganjali, palili i raznosili stvari, radili utvrde, igrali se policajaca i lopova, grupa traži grupu, jedanput se i gađali psećim govnima. Iskreno tim zadnjim se ne ponosim, ali mladost ludost. Neću lagat, bilo je zabavno. Zimske večeri provodili doma uz televiziju. Ali kako je krenija peti razred, tu smo se već počeli puno manje družit. Kako sam se počea sramit svog anoreksičnog tila, više me nisi moga natirat da odem u more. Počea sam učit ka manijak, sve vrhunske ocjene u školi, pod cijenu svega ostalog. U to vrime počea "ozbiljni" vjeronauk u školi i ja krenija preispitivat neke stvari, s vremenom presta virovat u to sve. Doduše nikad nisam ni bija veliki vjernik. Uglavnom, dobijem ja kompjuter. Šesti razred mislim da je bija. Da, tek tad. I osim grafičke i monitora, to je isti kompjuter koji imam dan danas. I dalje nije bilo interneta. Svi ga u susjedstvu imaju osim moje kuće koja iz nekog razloga ne može, kažu nešto nije u redu s linijom ili šta ja znam. Ma ajde ne serite. Ali šta je tu je, još uvik se spajam na internet od susida jer mi nema druge. To jest, prelin sam da išta konkretno poduzmem. Ali da ja nastavim priču, s dolaskom kompjutera društveni život je spa na nulu. Da nisam iša u školu, ne bi ima skoro nikakvog kontakta s ljudima. Igrali su se uglavnom FPS-ovi, često isti po 30 puta. Škola-učenje-kompjuter-spavanje-ponovi. To mi je bija život neke 3 godine.

Sa srednjom je doša i internet. Aleluja! Čitav novi svit mogućnosti, ali meni je bilo prvo na listi otvorit Facebook profil. Doda odma sve iz novog razreda naravno, ma i svakoga čije sam ime zna, sasvim nebitno jesam li ja tu osobu ikad upozna u životu. Bilo je bitno samo pumpat brojeve. I dan danas me sram kad idem čitat svoje objave iz te prve godine na fejsu. Retardirane najblaže rečeno. Ne ne, za njih stvarno triba izmislit novu rič. U srednjoj nisam najbolje starta, ni šta se tiče učenja ni društva. Igre i internet su preuzeli, mada sam se vratija na to da litnje večeri provodim na klupi, ipak često misleći da bi mi bilo zabavnije doma. Ne znam, valjda sam osjeća nekakvu obvezu da ispunim dnevnu kvotu interakcije s drugim ljudima. Zašto? Ne bi zna reć. Već sam u osmom osnovne otkrija Gameplay, ali tek sam se dolaskom u srednju zaljubija u časopis. Mislim da sam se te godine i pridružija njihovom forumu, ali nažalost doša sam pred kraj njegovog životnog vijeka. Iste godine se pridružija Fallout Nexusu, znači jedine tri internet zajednice u kojima sam i danas aktivan započete u istoj godini. S tim da svi znamo da je Gameplay ekipa išla prvo na NextLevel, pa je to posta Reboot i sad ovaj forum. Ali Gameplay...dan kad bi uzea taj časopis bi mi često bija najbolji dan u misecu. Te su mi godine i objavili pismo, pa sam ih samo volija još više. Bila je to 2010., prvi srednje. Iz nekog razloga imam potrebu sad to pismo podijelit s vama.

Ah, Ti presveti časopisu. Drhtajući se budim iz sna i čekam, čekam da osvane taj dan izlaska novog broja Gameplaya pa da ko lud odjurim iz kuće u najbližu trafiku po vlastiti primjerak, spreman da zadavim prodavačicu ako mi kaže da ga nema. Čim ga ugledam,zgrabim ga željan novih recenzija ko beba sise, bacim 20 kn u prodavačicu i potrčim negdje da sjednem i napokon zavirim u taj djelić raja. Znam šta mislite, evo još jedan dupelizac sa svojim izlizanim pismom, zuri doma u komp i nada se da ćemo mu objavit pismo samo da bi se osjećao ko da je nekog briga za njega i njegove interese. E pa djelomično ste u pravu,ali neka ide u k**ac svak ko kaže da pretjerujem. Takvi nikad nisu i neće saznat kakav je to osjećaj kad napokon primiš novi broj GP-a u ruke. Pomirišeš ga prije nego što otvoriš, duboko udahneš i pripremiš se da ti ne bi oči ispale od uzbuđenja. Tada dođe taj trenutak,kad nakon mjesec dana čekanja napokon prođeš očima po sadržaju novog broja. Taj osjećaj ne bi ni Shakespeare mogao opisat jer je to nešto neusporedivo, nešto besprijekorno, savršeno. I odmah sljedeći moment poželiš da možeš vratit vrijeme i ponovo sve proživit ko neko malo derište koje bi još jedan đir na vrtuljku jer se tada osjećaš kao da si u bestežinskom stanju, u prisutnosti neke više sile. Eto to je meni Gameplay, sjaj u tami koji me vodi i pomaže mi da preživim još jedan dan unatoč svim govnima šta mi ih vjetar života baca u facu dok se spuštenog krova vozim autocestom za pakao.

Toliko mi je značija Gameplay. Drugi srednje, nova godina pred vratima. Svi idu negdi, ja nemam di. U zadnji tren pozovu me prijatelji iz ranog djetinjstva, plus par novih, u Solin na neki tulum. Može, ja kažem. Presritan. Opija se ka stoka, skinila mi neka ekipa gaće i gledala Shootera malog. Samo vi gledajte, ženska ekipa može i da dira. Nisu nažalost. Bar mi tako kažu. Ali ta noć označila je moj povratak u život i započela novu tradiciju, a ta ekipa su mi postali i još uvik jesu najbolji prijatelji. Braća. Počeli su izlasci i pijančevanje. Vikenda za sjećanje, ne sićam se nijednog. Nekad svaki vikend, nekad rjeđe. Ovisno o financijama i situaciji u školi. I tako se nastavilo kroz cilu srednju. Gaming je ima sve manju ulogu, uz iznimku par najdražih serijala (Mass Effect, Fallout i tada Call of Duty). Priko tjedna sam se zabavlja u razredu jer je bila odlična ekipa, a s učenjem se nisam previše opterećiva. Vikendi rezervirani za alkohol. Liti se još češće izlazilo, samo su dani znali bit dosadni. Ali to je bilo vrime moga života. Da mogu, zamrza bi vrime u četvrtom srednje i tamo osta do smrti, vječno s 18 godina. Sa ženama nikad sriće doduše. Uvik je falilo samopouzdanja, iako sam u drugom razredu počea vježbat i steka definiciju. Nije bilo bitno. U isto vrime presta rast. Nikad nisam biža od sukoba, ali kad triba prić ženskoj onda sam neviđena kukavica. U četvrtom se zaljubija u prijateljicu, i napokon reka sebi "dosta je bilo, bar jedanput u životu pokušaj nešto, riskiraj." I napravija to na najgori mogući način - priko fejsa. Znam, debil sam. Ishod negativan. Ali nije me bilo briga. Sve je to bilo prolazno i bija sam svjestan toga. "Bit će bolje," govorija bi sebi. "Ima vrimena." Bija sam više-manje sritna budala.

Srednja završila. Psihologija mi bila prvi izbor jer je jedino šta me zanima. Dobro, volija bi ja bit i pisac ili glumac, ali za to triba imat dara, za ovo drugo barem izgled. Ali ja nemam nijedno. S psihologijom je drukčije. Ka da imam šesto čulo, takoreć. Odlično procjenjujem ljude kad ih vidim, šta misle, šta osjećaju, govore li istinu. Uz dvi iznimke. Ne mogu sebe analizirat i sviđam li se nekoj curi samo ka prijatelj ili više. U te dvi situacije objektivnost mi je previše narušena za pouzdan zaključak. Ali sve ostalo rijetko krivo procijenim. I često uspješno iskorištavam. Ali nikad da svoje stanje uma i mane popravim, nego samo da tuđe iskoristim. Lažem, mažem, manipuliram, pretvaram se. A uvik za sitnice, nikad ništa bitno s tim nisam postiga, jer bitne stvari već zahtjevaju trud. U biti ni ne znam ko sam ja, sve ovisi di sam i s kim sam. Ovaj post je bez sumnje nešto najiskrenije šta je ikad izašlo iz mene. Ali uglavnom, eto to je nešto o čemu bi volija više učit, proučavat ljudski um i ponašanje. Ali jebiga. Kad biraš zabavu umisto rada, platiš. Nisam upa na psihologiju i završija na pravu. Ajme greške. Jedna od stvari koja me privukla ovom faksu, a to su neobavezna predavanja, to je zapravo ispala jedna od najgorih stvari. Ne želim bit doma, ali neda mi se dizat i ić na faks kad ne moram. Ionako će tamo bit samo oni šta bi stvarno učili. Tako da društveni život opet otiša u minus. Drugi prijatelji pet puta tjedno po fakultetima, uče, rade zadatke. Nemam s kim bit, jedino vikendom. Meni je nevolja jedino za vrime ispitnih rokova, ali tada ne postojim. Niti me vidit ni čut, nedostupan za vanjski svit. Ostatak godine ubitačna dosada. Jedino ta tradicija novogodišnje noći, o svakoj bi moga napisat poseban tekst. Ali bar se spomenuti trud za vrime rokova isplatija. Prva godina krenila relativno dobro, ali onda došla zloglasna druga i tu zastoj. Evo je pokušavam proć po drugi put. Ne ide nikako. Znači lani prvo to sranje s faksom, još jedna ljubavna nevolja i vrlo nesritna operacija koja će imat doživotan i ne baš zanemariv utjecat na mene. U negativnom smislu, je li. Spominja sam to već na Rebootu, pa ako se ko sića. Ne želim opet ulazit u detalje ovde. Ukratko, najgora godina u životu. Ali opet ja sebi: "bit će bolje. Ima vrimena".

2015. počela dosadno, još dosadnije nego prošla. Jedino sam priko lita iša radit, šta je bila lipa promjena. Upozna fantastičnu curu, ali ima momka. Pa naravno. Nema veze, bit će bolje. Samo šta neće. I evo tek sad počinje pravo kukanje. Već su mi u zadnjih par godina mater i prijatelj po jedanput spomenili da imam rupu u kosi na tjemenu. Ali mater sve uvik preuveličava, a prijatelji su tu da zajebavaju. Nisam se uopće obazira. Ali onda prije neka dva miseca, sidim ja na kompjuteru i dođe ćaća iza mene. "Ajme vidi ti rupe u kosi ovde zada." A ovo je čovik koji je 10 minuta tražija ključeve koji su mu bili u ruci, čovik koji jednom nije primjetija da sam otiša u Rijeku na dva dana. Odma sam da je sranje, trčim u wc, vatam ogledalo kad ono rupetina. I sa strana isto. Deset dana sam ja bija u teškoj depresiji, jedva se mica iz kreveta, izgubija sigurno pet kila. Meni da se ovo dešava, koji sam inače ekstra osjetljiv na svoj izgled? Auf. Malo nakon izlaska iz te teške depresije otišli mi klub i nakon dugo, dugo vrimena slikalo nas s onim profesionalnim fotoaparatom i stavilo na internet. Nevjerojatno kako se to namisti. Na slici se tek vidi koliko mi je i sprida otišlo. Idem ja provjerit je li to samo to fotografije ili je zapravo. Naravno, ovo drugo je. Jedna od stvari koju ne primjetiš, ali jednom kad primjetiš onda više ne možeš ne vidit. Vraćam se slikama starima 2-3 godine i već se tamo nazire. Na nekim poprilično očito, toliko da se zapitam šta nije u redu s mojim očima. Ali jednostavno sam takav, ako se baš ne fokusiram na nešto onda neću vidit, a i moje pamćenje vizualnog, nekih detalja je nikakvo. Da mi sad dođe crtač, ja mu ne bi moga vlastitu mater opisat. Crna kosa, to je sve šta znam reć. Uglavnom, prva pomisao mi je bila da se ne mučim s tim kad ću i kako oćelavit, nego da se sam obrijem i jednostavno naviknem na to. Dobra ideja u teoriji. Samo šta sam ja blidi lik od 180cm, okrugle face, poveće glave koja je, na temelju mog opsežnog ispipivanja, najnepravilnijeg, najasimetričnijeg oblika koji ste ikad vidili, s pustim udubinama s jedne strane, izbočini po sredini. Znači doslovno sam jedna od najgorih osoba za oćelavit. Jebeni Murphyev zakon.

Preuveličavaš, većina govori. Ima i gorih stvar, kažu oni. Nikad nisam shvaća taj način razmišljanja di nešto nije tako loše, samo zato jer bi moglo bit i gore. Ali kad se radi o tvom vlastitom životu, sve šta ima doživotni utjecaj je ekstremno bitno. Da to čuješ za nekog drugoga, reka bi pa ajd sranje je ali to je samo kosa. Drukčije je kad se o tebi radi. Više te ta vijest dirne nego 200 poginulih u nekoj nesreći na drugom kraju svita. I to je normalno, jednostavno je tako. Ali ne radi se više ni samo o kosi ovde. Svi mi imamo neki plan, neku sliku o svojoj budućnosti. I iako vrlo dobro znamo da život nije briga za naše planove, mi u biti ne shvaćamo značenje toga, ne osjećamo to nego je više nekakav apstraktan pojam. Ali onda se nešto ovakvo dogodi i pošalje ti jasnu poruku: "život neće ić onako kako si ti planira." Onda zapravo osjetiš koliko je život i sve u njemu krhko. I tek onda shvatiš koliko su ti vridne neke stvari koje si prije uzima zdravo za gotovo. Tako da sam naučija bitnu lekciju ovde. I mada se u mom slučaju ne radi o bolesti, ono "zdrav čovik ima miljun želja, bolestan samo jednu" je bolno istinito. Prije da ste mi dali jednu želju, reka bi da želim dobit na lotu. Sad da me pitate, reka bi da želim dobit na lotu. Šta će ti kosa kad imaš 100 miljuna eura? Ali nažalost, ja nisam u takvoj situaciji. Ja sam lik ionako niskog samopouzdanja, iz niže srednje
klase, s faksom koji najvjerojatnije ne vodi nigdi.

Svako malo se oraspoložim i pomislim "ma ajde nije sve tako crno" i onda se pogledam u ogledalo ili opipam ove kvrge na glavi i rasploženje opet padne. Oduvik se često gubim u mislima, ali uglavnom sa glupim smiješkom na licu. Sad kad razmišljam izgledam ka smrt na dopustu. Moram uvik radit nešto zanimljivo, jer čim krenem s nečim dosadnim (npr. učenjem) odma se satima izgubim u crnim mislima. Jel mi ovo sad život? Svakodnevno brojanje dlaka na glavi i borba protiv vremena, borba koju ću kad-tad bez sumnje izgubit? A donedavno mi najveći problem bija kad ću uzet sebi auto. Najbolje godine po više toga izgleda da su iza mene, a šta sam napravija? Ništa. Evo će 21 godina, a nijedna prava veza, ništa vridno spomena. Najponosniji moment mog života je kazneno djelo, i to ne baš zanemarivo. Dobro, s obzirom na količinu vještine, hrabrosti i sriće koja je tribala za provedbu, i imam razloga bit ponosan. Ali svejedno je tužno. I eto. Više ne mogu govorit "bit će bolje" ili "ima vrimena". Kose će bit sve manje, obveze sve veće. U jednom trenu slika budućnosti mi je postala puno tmurnija, a optimizam se spustija na minimum. To ti je život.

Shooter - moram priznati da te nisam zamišljao ovako i u takvim situacijama. Meni je malo tužno pred kraj.  :(

Čekaj, tebi je tek 21 godina? Ako je...nemaš se šta sekirati. Ali ozbiljno. Ne znam što si to trebao postići s toliko godina? Život ide svojim tokom. Ti imaš još vremena za ama baš sve. Hrpu vremena.

Evo da se i ja priključim ovom trendu pričanja životne priče potpunim strancima.  U mom ima i o mojoj gaming povijesti, ali i privatne stvari koje većina ne zna, a koje su u manjoj ili većoj mjeri obilježile moj gaming put, ili je moj gaming put obilježio njih.

Rođen sam u Zagrebu 1989. godine. Prije manje od mjesec dana navršio sam 26 godina. Ne volim da mi "neznanci" na FB čestitaju rođendan pa je ta opcija već godinama skrivena. Više mi znači ako se samo jedna osoba sjeti mog rođendana, nego 1000 čestitki na društvenoj mreži. Gaming mi je obilježio život, počeo sam gaming karijeru kao konzolaš 1993. godine. Dakle imao sam samo 4 godine. Ne mogu se sjetiti nijedne igre imenom koju sam tada igrao, no još su mi slike u glavi kad se osvrnem na to razdoblje. Tata mi je kupio Segu Megu Drive, a baka i deda su mi poklonili crno bijeli TV mali od valjda 10" ali to mi je tad bilo bolje nego boga vidjet. U kojeg btw. ne vjerujem. :) Te godine su mi bile jako ružne iako je bilo djetinjstvo, tate nije bilo doma, živio sam u VG u novoizgrađenom praznom naselju i nisam imao prijatelja, osim jedne cure koja je završila Bogoslovni, a eto ja prljavi ateist ispao.

U prvom razredu osnovne dobivam 486-icu, ali to nije vrijedno spomena jer mi nitko nije mogao ništa na tome pokazati, niti sam ga znao koristiti. Eventualno paint i te gluposti. U drugom osnovne sam se vratio nazad u ZG (selio sam se 6 puta u 26 godina) i tu počinje moj ilirski narodni preporod što se tiče društvenosti. Tu sam malo više izlazio, igrao nogomet po kvartu, igrao se rata i slično pa u prvih par razreda osnovne škole moja gaming karijera stagnira. Tata, zahvaljujući kojem jesam sada gamer, tek pred kraj životnog vijeka kupuje mi PS1 tako da sam tu dosta naslova nažalost propustio, al sjećam se prve igre na njemu bio je to Syphon Filter. PS1 se dosta igrao, tata je meni i bratu kupio i TV Sony za našu sobu tako da smo mogli u miru biti u sobi. Jedino nije bilo mira kad je tata nabavio Virtual Sex pa je mene i brata iz sobe izbacio da bi mogo on to igrat, perverznjak stari. Srećom mog buraza gaming nikada nije zarazio pa nisam imao konkurencijom pred monitorom. A i da sam imao, bio sam tri godine stariji samo bi ga istuko.  :)

PS2 da me ubijete nemam pojma kad sam nabavio, al znam da je to bilo prije onog dobrog chipa jer nije primao DVD, samo CD i morao sam ubacivat onaj glupi CD prvo u konzolu. Znam da sam u 8. razredu od para od krizme kupio #2 PS2 s chipom. I jedan i drugi i dan danas rade. PS2 obilježava igranje Gran Turisma 3, za vikend bi me starci tjerali ić u vikendicu, imao sam tamo svoju sobu pa sam znao voziti 24h endurance utrke preko praznika ili vikenda. Igralo bi se non stop danima, tih godina me najviše počinju privlačit trkaće igre i općenito auti. U osnovnoj školi sam uvijek izvrstan bio, uz minimalno učenje. E onda dolazi srednja škola i idući događaji malo skreću putanju moje gaming karijere. Prvi srednje popuštam strašno u školi, upisao sam gimnaziju, ponekad sam tamo znao doć samo s olovkom kemijskom u torbi, tek tolko. To je bila moja rebellious faza. Pred kraj godine ja bi motor, položit ću za moped sa 16, to je ubrzo. Tata slab na mene kaže može, ako ćeš proć bar s 4. Obećam da hoću, to je bilo pred kraj godine, a već tad znam da nema boga da prođem s 4. U tom trenu sam znao da će bit čudo ako ne padnem razred. Uspio sam proć s 3 na kraju i tata je kupio motor, dobio sam prekrasnu Gilleru Runner crvenu sa skinutim blokadama, išla je 90 na sat. Dao mi je da ju u vikendici držim tam je ipak Zagorje, policija nije tolko stroga niti ih ima baš puno u selu. Vozio sam se 2 mjeseca na njoj, moj susjed preko ceste je imao Tomos ATX  pa smo skupa se vozali čitavo ljeto, jedva da sam na more otišao, nije mi se dalo uopće. Na žalost pred kraj ljeta vozimo se, prijatelj meni ispred očiju naleti na kombajn. Jedva je ostao živ, bio je 2 mjeseca na intenzivnoj njezi i na više operacija. Njegovom doktoru je on bio prvi slučaj s takvim ozljedama koji je preživio. Meni je prisjeo motor i vozit se ispred njegove obitelji s motorom, a on leži polu mrtav u bolnici. Kažem tati nek proda motor, hoću kompjuter kupit. Tata trgovac rođeni, prodao motor za 500 kn više nego što smo ga kupili.  Sve pare, negdje 9000 kn smo dali za kompjuter, tad sam dobio Pentium 4 3,2 GHz, 160 GB HDD, ma čudo od kompjutera je bilo. Tu još nisam imao interneta jer mama nije dala. Tek kasnije sam saznao da je tata vizionar htio oduvijek internet čim se kod nas pojavio, ali mama je popustila tek kad je Stefani Hohnjec se pojavila sa Zuhrom na TV s onim ogromnim sisama. Ali bez obzira na nedostatak interneta tu se dilalo igrama po školi i tak. No čim se pojavio internet, odmah sam krenuo u MP svijet, brat mi je za rođendan kupio BF2142 i tu je krenulo sa FPS online igranjem. Svašta se online igralo, 2. srednje sam imao najgori prosjek jer sam igrao igru za koju vjerojatno dosta ljudi nije ni čulo, zvala se VCO, odn. Voyage Century Online. 16. stoljeće, pirati, trgovci, mogli ste bit šta hoćete. To sam po 2 prozora s igrom imao otvorene, u jednom se farmalo resurse, a u drugom se igralo pa bi prebacivao s lika na lika stvari. Srećom sam bio uvijek pička za markiranje jer ne znam šta bi od mene bilo da sam i markirao povrh toga. I onda su Japanci najavili PS3 i ja se odlučujem vratit svojoj prvoj ljubavi, a to su konzole. Tad je bio najintenzivniji MP gaming, pogotovo KZ2. To je moja najveća MP ljubav i vjerujem da se više neće ponoviti takvo nešto. (Marina ljubavi ak slučajno ovo čitaš, sorry) Zbog loših ocjena u srednjoj nisam uspio upisati faks koji sam htio (Pravni), već sam upisao Javnu upravu na Društvenom Veleučilištu što nije ni blizu onom šta sam htio, a bili su gotovo isti profesori i gotovo jednako je bilo teško, a za 20 puta manju nagradu.
Tu je počela moja najdepresivnija faza života, doma se nisam sa svojima nikako slagao, tata me htio izbacit iz kuće ako ne počnem studirati ili ako ne nađem neki posao. 2 godine je ta agonija trajala, svakodnevne svađe doma, atmosfera je bila užasna. Tad sam se udebljao ko svinja, imao sam preko 100 kila jer sam si doma od dosade i depresije znao naručit po 2 kebaba i onda pojest još i ručak. Nisam izlazio van iz kuće i nisam imao prijatelje osim Killzonea 2 i jednog prijatelja iz srednje (koji mi je danas najbolji), ali on je gamer pa smo se družili najviše online. Jedino pozitivno iz tog razdoblja je što sam bio u Top 100 igrača Killzonea 2 u svijetu i što je #1 igrač bježao iz partije kad bi vidio da ja ulazim, true story. Po broju odigranih klanskih mečeva sam bio u Top 10, čini mi se 8. Doslovno sam mjesecima igrao čitave dane, ljudi bi išli u školu, na posao, vraćali se ja sam samo gledao kako se izmjenjuju.

Starcima je puko film, a i ja sam vidio da ne može više tako i tu me spasila moja mama kojoj sve dugujem. Rekla je da će mi dat zadnju šansu i platit mi privatni faks jer sam ja kao stari konj maturirao po onom starom programu i da sam htio upisat neki drugi faks morao bih ponovno na maturu. Naravno, privatni faks je puno lakši i ležerniji od državnih, ali i ja sam to ozbiljnije shvatio pa sad tamo imam prosjek veći od 4.5 što nije baš ni na privatnom lako. Nisam baš preponosan na činjenicu što ću imat diplomu s privatnog faksa, ali nisu tolko ni loši kao što sam prije mislio, bio sam pun predrasuda prema ljudima koji tamo studiraju. Ima takvih koji su potvrdili predrasude, ali ima i dobrih ljudi. Ovdje sam se preporodio doslovno, starci su druga priča. Od ljudi koji su me iz kuće htjeli izbacit sad mi svaku želju ispunjavaju. Kad vam par stvari napišem, mislit ćete da sam razmaženo derište, al imajte na umu da su me htjeli iz kuće izbacit kad nisam ništa radio. Moji vjeruju da dok studiram (uspješno) da mi je to jedini posao i oni mi kupe sve kaj hoću. Naravno ja puno po kući pomažem uz to, kuham ručak bar 2 puta tjedno, a još nekoliko puta ga završim ili skuham neki prilog bratu i sebi, radim šta god treba. Dobro, sad se pokušavam izvlačit da ne mislite da sam razmažen jer nisam, al evo: "Mama ja bi u Liverpool na utakmicu"- i mama plati sve. Mama došo je PS4 (to sam sam kupio, zaradio sam radeći prek student servisa u tvornici od 6 ujutro, vidite da nisam razmažen ) i sad imam stari TV koji nije Full HD, a sve igre su u Full HD i trebam HDTV - i mama kupi TV. Baka mi je auto kupila koji su starci održavali i onda su mi nadoplatili za novi da ne vozim više "staru kramu" od 7 godina (prosječna starost auta u HR je duplo veća, dakle uopće nije bio star auto). Tata mi jednom mjesečno toči gorivo da ne moram trošit džeparac. Eto, to je isti čovjek koji me tjerao od doma. Doma mi je pjesma sada, sa starcima sam nikad bolji. Shvatio sam prije par godina i da sam postao debelo đubre i sa 104 kile sam smršavio na 76 kila. Našao sam i curu i sad smo već 2 i pol godine zajedno.

Ja sam u biti do prije par godina bio druga osoba, puno sam se promijenio i zato mi je gaming toliko bio bitan jer mi je jedina konstanta u životu. Reći ću vam i zašto, do prije 6-7 godina bio sam užasno niskog samopouzdanja, prvu curu sam eto našao tek s 23. Nije da nisam mogao prije, ali imao sam prenisko samopouzdanje uopće da poljubim curu. Imao sam 16 kad sam bio na tulumu razrednom (tad sam povremeno otišao na tako nešto kad slučajno ne bi išao u vikendicu) i bila je pijana droljasta super zgodna frendica za kojom je slinilo 90% razreda. Malo sam s njom nešto bezveze plesao kad me gurnula na vrata i rekla "mogla bi te sad poljubit", na što sam joj ja rekao da bolje ne da je pijana. Nisam ja plemenit pa mi je stalo do njenog digniteta, već me bilo strah ju poljubit. Razlog manjku samopouzdanja je neki vrag šta imam nasljedno pa mi fale naprijed prva 2 zuba gornja i donja. Dakle možete si mislit kak to izgleda kad u osnovnoj imate rupu u zubima baš tamo gdje se vidi , glavna ste meta sprdnje. Srećom sam ja mentalno dosta jak pa sam razvio smisao za humor koji imam danas kao neki obrambeni mehanizam. Kad sam počeo s humorom, svi su se htjeli družit i svugdje sam slovio kao vrlo duhovit i zabavan. Čak mi je na faksu nakon ne znam koje šale po redu od koje se smije cijela predavaona profesor rekao: "Kolega, za vas na faksu znaju i profesori koji vam nikad nisu predavali" Očito se prepričavaju moje gluposti po faksu.

Komentirao sam s prijateljem kojeg sam u tekstu spomenuo kolko nam je gaming bitan i kolko nas zapravo gura dalje. Mi u biti želimo počet radit da možemo lakše financirati PC-ove i konzole, igre i periferiju. To smo počeli pričati iz jednog dobrog razloga. Naime, imao sam drugog najboljeg prijatelja koji se nažalost ubio prije 2 godine, skroz nenadano. Dan danas kad mu na grob dođem plačem kao malo dijete, još ne mogu vjerovat da je to napravio. Zato sam to s drugim prijateljem počeo pričati, obojica smatramo da nam je gaming uvijek bio utjeha za te sve ružne stvari i kolko god bio život u kurcu nikad nismo pomišljali na tako nešto drastično jer smo mogli otić nešto odigrat i maknut misli s toga.

Eto zašto mi je gaming tako bitan i zašto mi je obilježio život, uvijek je bio tu kao utjeha u tim najgorim trenucima u životu. Trenutno se ne mogu požalit, osim što i ja ćelavim.  Shooter you're not alone brother. Vjerujem da se neću nikad prestati igrati, uvijek ću biti gamer. Sad kad počnem raditi naravno da će biti drugih prioriteta, al nikad gaming ne mislim potpuno zanemariti. I svima kojima je teško mogu poručit da glavu gore i da se nedaju, da će bit bolje. Sve se može okrenuti u trenutku na bolje.

Pa majke mi ako ti i Shooter nemate jednaku pricu.

Btw Shooter previse depresivno zvucis s obzirom na razlog, celavis covjece, ne umires. Jest da je udarac na ego al svejedno ne bi trebao imati toliko negativan pogled na sve.