Sephiroth
Jebate. Napisati ću nekoliko stvari. Ne zato što sam skriboman. Napisati ću nekoliko stvari zato što je nedjelja.
Nisam zavolio Japan zbog japanske glazbe, ali zbog Japana sam definitivno zavolio japansku glazbu. Iako o tome nikad prije nisam razmišljao, mislim da znam točan trenutak kad sam zavolio Japan. Iako to tada nisam znao, mislim da sam u istom tom trenutku zavolio i japansku glazbu.
Nisam sigaran da trenutno želim opširno pričati o tome (niti itko živ od mene to traži lol (a možda o tome i jesam već pričao u najsitnijim detaljima nekad, negdje)), ali svejedno želim reći par stvari, i pritom se uopće neću osvrtati na predrasude koje ljudi imaju prije svega prema Japanu općenito, a na kraju i prema japanskim glazbenicima.
Japanska glazba, već tamo od 70-ih, u određenoj mjeri je revidirala napore zapadnjačkih glazbenika. Nisam se pojapanizirao toliko da o njihovim revizijama razmišljam kao o mudrijim alternativnim svemirima, ali . . . prije nekoliko godina sam o njima definitivno počeo razmišljati kao o najjednostavnijem obliku istraživanja drugih mogućnosti.
Japan je -- doslovno i figurativno -- druga strana svijeta. Naravno, ponekad rade iritantne i teško objašnjive stvari; na primjer, daju vam besplatnu miso juhu kad za doručak naručite krafne, jer . . . to je Japan, a vi ste u dućanu s krafnama u Japanu, a u Japanu doručak uključuje miso juhu. Mislim, uvjeren sam da to ponekad čine namjerno na najiritantniji mogući način, samo kako bi ubacili svoj vlastiti identitet među stvari kojima identitet Japana inače, gotovo sigurno -- ne treba. Krafne i miso juha nikako ne idu zajedno. Kada su u pitanju bubnjevi, gitare i mikrofoni, japanci nikad ne miješaju miso juhu i krafne. I dalje miješaju nešto; možda nikad neću saznati što je to nešto, ali u tome je draž svega.
Besramno ću priznati kako je jedan od prvih pravih puta kada sam pomislio da mi se Japan sviđa kao zemlja . . . trenutak kada je Otacon drhtavo iznio "Može li ljubav cvjetati na bojnom polju?" govor u prvom MGS-u. Taj trenutak se nije zbio ni prije više od petnaest godina kad sam MGS igrao po prvi put, niti se dogodio prije sedam ili osam godina kad sam prvi MGS igrao po trideset i prvi put, dogodio se prije četiri ili pet godina. Dogodio se jer sam stvarno razmišljao o njemu. Dogodio jer sam po prvi put u životu bio u mogućnosti stvarno istinski razmišljati o njemu. Mislim da i dalje u ovom mediju nisam pronašao voćniju i pupoljastiju, a istovremeno turobnu i slatku, i najviše od svega, čudniju rečenicu. Kao da je netko ubacio jagodu u zdjelu kupusa.
Zapravo postoji razlog zašto sam ovo ispisao. Uvijek postoji razlog. Pjesma koju si podijelio je u mojem slučaju napravila puni krug i probudila mi je sjetno stanje. Volim misliti da je stanje sjete jedan od najluksuznijih ljudskih osjećaja. Stanje sjete nikad nije ukupno niti je strogo definirano. Stanje sjete je naš zbir emocija, iskustava . . . svega prošloga. I zato me je na neki čudan način oblila toplina kad sam shvatio da je početni, ne baš toliko topli (koliko iskreni) stih pjesme koju si objavio: "Can you live a whole life without loving anyone?" zapravo "Do you think love can bloom even on a battlefield?" govor Otacona i Snakea.
Mislim, naravno da nije . . . i naravno da je. Pretpostavljam da sve skupa ima neke veze s japanskim načinom gledanja na stvari, i možda, tek malo manje s mojim načinom gledanja na stvari.
Uglavnom.
Odgovor normalnijeg i jednostavnijeg čovjeka od mene bi glasio:
Da, brate Sephirothe. Obožavam ovakvu glazbu. Povezan sam sa njom na svim zamislivim razinama.
Zapravo, ima još nešto (iako nema veze sa cijelom ovom pričom). Ovaj l'heure bleue sumrak iz videa tvoje pjesme me podsjetio na jedan od mojih najdražih videa jedne od mojih najdražih pjesama ikad na YT.
