U nekakvom periodu od protekle dvije ili tri godine, ekipa iz Square Enix-a na čelu sa svojim supertalentiranim glavama i rukama umjetničkog dijela studija je iznjedrila nekoliko postera, concept skica i cover-a povodom “proslave” izbacivanja Final Fantasy XII: The Zodiac Age-a na razne konzole ili zbog nekakvih jubileja i sl. Zadnji takav rad je izbačen upravo prije neki dan, ali ja vam ih danas prezentiram (skoro) sve (ili barem one meni najdraže). Bez nekog pretjerano dobrog razloga. Osim (valjda) onog (ključnog) zbog kojeg moja prilično neuravnotežena glava i njene misli često odlutaju na ovu igru. Smatram sljedeće radove maestralnima, inspirirajućima i bezvremenskima; isti ti radovi su ujedno i glavni razlog i motiv zašto ću na kraju svega ovoga napisati što Final Fantasy XII za mene uistinu jest. Također, bez pretjerano dobrog razloga.
(Ako postoji netko tko za samo jednu (!), od dolje navedenih slika, može reći da je ona koju nikad ne bi objesio na svom zidu omeđenu najskupljim okvirom u vidu vlastitih financijskih mogućnosti, neka se odmah ovdje prijavi. Fenix će vas na moj nagovor banati na neodređeno, a ako to ne želi, potruditi ću se napraviti sve da nekako dođem do moderatorske pozicije (nebitno koliko će mi vremena za to biti potrebno), a onda ću vas JA s neopisivim guštom . . . Da, naravno, shvatili ste.)
(Najnoviji komad, Hideo Minaba je ta ruka.)
(Ruka je Akihiko Yoshida; jedan od glavnih suradnika Matsunoa, njegov veliki prijatelj, i legenda SqE ureda sve od 1995., pa do 2014. kad je otišao.)
(Još jedan detalj genijalnosti brata Yoshide je onaj u kojem Asheinu haljinu crta u obliku planine na čijem vrhu ona onda u konačnici stoji. Da, Gospodo, DA.)
I moj najdraži . . .
ISAMI KAMIKOKURYO !!! LA MANO DE DIOS! (Zapratite ga na Twitteru ili tako nešto.)
Ono najbolje što je SqE imao u svojoj kompaniji glede umjetničkog dijela i načina prezentiranja svojih ideja i vizije je uistinu bilo u bogovskom pogonu na Final Fantasy XII igri.
Danas sam gotovo siguran da FFXII po nikakvim kriterijima ili parametrima ne može konkurirati za najbolju i najčistiju Final Fantasy igru, i ne pišem to misleći na samu kvalitetu FFXII-a (možda sam blesav, ali nisam lud; ok, možda sam lud, ali . . .), pišem to misleći na različitost same igre u odnosu na sve ono što serijal je. Ili barem ono što je bio do te sudbonosne 2006.
Nema nikakve sumnje da je FFXII jedan od najčuvenijih, najbitnijih, pa i najboljih JRPG naslova koji su ugledali svjetlo dana. To se nikada neće promijeniti, čak štoviše, s godinama će se samo dodatno potvrditi. U još jednu stvar nemam nikakvu sumnju, i na današnji dan sam osjetio neizmjernu potrebu da vam je javno saopćim. Više od svih ostalih Final Fantasy naslova — Final Fantasy XII je . . . knjiga. Final Fantasy XII je najčišći oblik literature u čitavom serijalu. Dok su svi ostali naslovi u serijalu - igre, Final Fantasy XII je - lektira. Jedini problem FFXII je što su igrači samo htjeli novi FF naslov. Novu videoigru. Yasumi Mitsuno je htio puno više. I dobio je. Final Fantasy XII je ostavština; . . . koja nikad neće biti čisti Final Fantasy.
P.S.
Bio bih apsolutna budala ne preporučiti ga kao ultimativnu proljetnu igru 2019. (ma koliko god to glupo zvučalo u ovom nasumičnom trenutku (pritom, naravno, najignorantnije moguće zanemarujući sve ostale igre)) svima koji ga nikad nisu odigrali, a imaju Nintendo Switch. Ni sam ne znam što me to točno uhvatilo da konstantno mislim o ovoj igri već neko vrijeme, ali tako je kako je. Valja se prepustiti.
Valjda.
https://www.youtube.com/watch?v=aU1z7RIYmVA
