Još je i gore bilo prije.
Super Nintendo 1994. g., preko 500 maraka, plaće 200-tinjak maraka, ratno vrijeme. A i malo gdje se mogao kupit u HR, u Njemačkoj 400 maraka ak si imao nekoga vani.
Jugoslavija pred kraj, negdje 1990., Amiga 500, oko 1000 maraka, plaće 400tinjak maraka. Uz to osim što nisu imali, malo tko je bio spreman trošiti ogromne iznose na "gluposti" i igračke u vremenu ratne neizvjesnosti i dok tehnologija još nije bila prodrla u svakodnevicu.
Mnogi od nas koji smo odrasli u tom vremenu, svjedoci smo da je najčešće samo jedan u društvu, razredu, ulici… imao konzolu ili komp, (uglavnom netko tko je imao rodbinu gastarbajtere), dok su ostali gledali kao u čudo u tu skupu i nedostupnu nparavu. Al zato je "lokalni" multiplayer cvao u doba prije interneta, jer nikad nije falio željnih i radoznalih igrača koji su jedva čekali da ih vlasnik uređaja pozove kod sebe na igru da probaju to čudo, i zatim se, na užas njegovih roditelja, ne bi dali otjerati kući, tabajući se satima naizmjenice recimo u Street Fighteru 2, ili International Superstar Socceru.
