renda
Borba u KCD2 je istovremeno teža, ali i bolje rafinisana nego prije. Ukinuli su spamanje uboda (stabova 😢), što znači da se više ne možeš osloniti na jednu tehniku – moraš bolje naučiti borbu. I iako je borbeni sistem ostao prepoznatljiv, sve je dovedeno na viši nivo.
Posebno mi se sviđa klinčevanje – svojevrsna forma pariranja. To mi je omiljena disciplina (malo sutra) u kojoj nisam naročito dobar. Ali baš to daje čar – igra te ne mazi, već te tjera da se usavršiš a u procesu sjetiš sav jad srednjeg vijeka kroz tu borbu.
Znaš kako je to kad ti se svidi neka cura ili žena – učinićeš sve da je osvojiš. Tako je i s teškim igrama. Toliko sam se zaljubio u KCD da sam morao savladati borbu, u oba dijela. Naučiš da budeš bolji, brži, pametniji. Kad fizički nisam mogao pobijediti, koristio sam intelekt – igra to dopušta.
To je realizam – kad ne ide silom i reflexima, ide lukavstvom.
I to je genijalno, vjeruj mi. Trud se isplati.
U ovoj igri, baš kao i u životu, nagrada pripada onima koji se potrude. Ostali gledaju sa strane u žugaju.
