Evo tekst koji ovih dana kruži društvenim mrežama, a napisao ga je Ivica Relković.
Znam da je ovdje ekipa ljena pročitat neš tak dugačko i rađe će lupetat gluposti i najavljivati već predodređene scenarije, jer oni iz nekog razloga znaju ko se s kim dogovara potajno ili nešto.
Ovo bi trebao pročitati svaki hrvatski građanin koji ikada komentira politiku kao i svaki političar.
@Fenix Oprosti kaj je ovak dugačko, al ne znam staviti onak na dropdown kao kak je nekad spoiler sakrivao. Ako ima način slobodno editiraj ili reci kak da ja.
Ivica Relković:
Ne znam smijemo li u Hrvatskoj više uopće raspravljati o političkim odnosima i stvarnostima, a da nas netko politički moćan ili ugroženo moćan ne pogleda prijetećim pogledom, jer mu remetimo zacrtani narativ u javnosti. A politika (u pluralnom društvu) upravo je natjecanje i sučeljavanje (da ne kažem suprotstavljanje) oko javnih pitanja. Naše najjavnije pitanje danas je – kako su završili parlamentarni izbori? Tko je pobijedio, a tko izgubio?
U samo dva dana od izbora nametnuto je nekoliko nepreciznih teza kao neupitnih. HDZ je gotovo pa pobjednik izbora, te se druga strana nema što ni javljati oko sastavljanja većine. Gotovo da nije higijenski da netko s dvadesetak mandata manje uopće pomišlja o pobjedničkom ishodu. Gotovo da je nepristojno govoriti da je većina građana protiv HDZ-a, kad je on ostvario tako dominantnu prednost, pa je njegova pobjeda zapravo prava volja birača. Osporavanje takvog zaključka gotovo da je bogohulno. Ali, demokraciju hrani hrabrost rasprave, posebno kad su nametnute teze upravo samo to – nametnute.
HDZ sa svojim koalicijskim partnerima nije pobijedio na parlamentarnim izborima. Oni nisu osvojili ni pobjednički broj mandata, a još manje pobjednički broj glasova koji bi im u pluralizmu davao ikakvo pravo na sviranje kraja utakmice. Pobjednik je trebao osvojiti 76 mandata, a oni ih imaju 61. Zvati se relativnim pobjednikom i iz toga crpiti neku „moralnu“ prednost pred bilo kim drugim je suprotno ideji pluralizma. Titula relativnog pobjednika je simpatična i ništa više od toga. Da su na izborima sudjelovale samo tri stranke i da je jedna dobila 75 mandata, a druge dvije po 38, pa se te dvije postizborno udružile, one bi bile vlast, a ona prva stranka oporba. Još ako su obje u kampanji naglašavale želju da pobijede onu prvu, pa da se onda udruže, ne bismo imali na djelu niti izdaju birača.
Da bismo se usudili razmišljati o onom što se na izborima zaista dogodilo, nužno je ne podleći percepcijskim pritiscima da gledamo onako kako bi netko želio da gledamo. Da bismo mogli reći što se doista dogodilo, kao referentnu točku moramo uzeti raspodjelu mandata iz raspuštenog saziva Sabora, a ne da naše imaginarne želje proglašavamo činjenicama.
HDZ-ova se vlast održavala sa 76 mandata. Od toga 8 mandata pripadalo je zastupnicima nacionalnih manjina, dakle HDZ-ova ih je koalicija imala 68. I svi, baš svi, HDZ-ovi partneri stali su na zajedničku listu, pa je ostvareni rezultat precizna činjenica jesu li postigli veći, isti ili manji rezultat. A dobili su 61 mandat. To je 7 mandata manje od startnog broja iz prethodnog saziva. I k tome, nije se pojavio niti jedan jedini politički akter izvan njihove koalicije koji je osvojio jedan jedini mandat, a koji je u kampanji naglašavao spremnost koaliranja s HDZ-om ili preciznije AP-om. Niti jedan jedini. Dakle, najavljeni koalicijski bonus je nula. Nula za AP-a.
HDZ gubitnik, a svi drugi dobitnici
Sve liste – doslovno sve liste koje su prešle prag i osvojile barem jedan jedini mandat – već su postojale u prethodnom sazivu Sabora. Nevjerojatno, ali prvi put se dogodilo da se u Hrvatski sabor nije probila niti jedna jedina nova lista (izuzetkom jedva da možemo smatrati europarlamentarca Mislava Kolakušića, ali on nije izašao s vlastitom listom, nego se pridružio Domovinskom pokretu). A to znači da su sve stranke koje su dobile mandate i u prethodnom sazivu bile u Hrvatskom saboru, i sve do jedne su bile oporba HDZ-ovoj vlasti. Sve. Nijedna od tih lista nije spašavala HDZ-ovu većinu kada je ona bila pred padom, nego je to u jednom trenutku učinio HSU (koji je na izbore zato i izašao na HDZ-ovoj listi). To znači da ne postoji niti jedan jedini argument koji bi bilo koju od tih stranaka automatski činio izglednom saveznicom HDZ-u nakon ovih izbora. Da bi to postala mora promijeniti stranu. A promjenu strane u kampanji nije najavila nijedna stranka. Dapače, kako je kampanja odmicala tako su se i odnosi između jedne takve moguće stranke (DP-a) i AP-a pogoršavali. Do razine izrugivanja i vrijeđanja.
Prije negoli pogledamo kako su prošle sve te liste i stranke izvan HDZ-ove koalicije, postavimo si banalno pitanje: Zašto uopće raspravljamo o bivšim oporbenim strankama koje su u Saboru imale 75 mandata, dok je HDZ s manjincima imao 76, zašto nam je to važno, umjesto da Andrej Plenković u istom sastavu samo nastavi dalje mirno vladati, ako je pobijedio na izborima? Odgovor je banalno jednostavan – zato što je HDZ Andreja Plenkovića izgubio izbore. Sada mu za većinu treba netko tko je do jučer sjedio u prethodnom sazivu kao oporba. Ljuta oporba. Ljuta oporba koja je čak pokušavala povremeno skupljati potpise i glasove da smjeni nekog korumpiranog ministra, pa i cijelu Vladu. Ali nisu uspijevali, jer su bili – oporba. Za jedan mandat manje, ali oporba.
Zašto se sada ne pitamo, kako to da HDZ-u manjak od sedam (a ne jednog!) zastupnika honoriramo kao „skoro pa vlast“? Da je ondašnja oporba u jednoj jedinoj minuti imala 82 mandata smijenila bi ili nekog ministra ili cijelu vladu. Ali nije, zato je i bila oporba.
Znam da ovo argumentiranje djeluje banalno, ali nužno je za razbijanje krivih percepcija, jer iz istih razloga HDZ u ovom trenutku nema većinu i nije izborni pobjednik. Da bi to postao, netko iz bivše oporbene pozicije prethodnog saziva treba preskočiti u klupe većine. A zašto to nije učinio u prethodnom sazivu? Što se to tako pozitivno ili obećavajuće dogodilo s HDZ-om da će to učiniti sada? Vjerujemo li da se usred kampanje odrekao korupcije i klijentelizma? Ne. Nije se dogodilo ništa pozitivno, nego negativno – HDZ je pao. I sada je u poziciji prosjaka koji moli pomoć za nastavak vladanja. Naravno, moli se nuđenjem onom koga je još jučer ismijavao. Doslovno i snimljeno (insajderskom inicijativom, a ne voljom „vanjskog neprijatelja“). A osim što moli, ujedno i nudi sve što može ponuditi i što će zadovoljiti onog tko promijeni stranu. Pogledajmo zato tko je sve na toj drugoj strani i s kakvim rezultatom.
Krenimo od SDP-a. On je zajedno s parterima osvojio 42 mandata. Njegovih je 37. I tu se trebamo pitati koliko ih je dobio u prethodnom sazivu? Odgovor je 33. Znači da je narastao za 4 mandata. Točno i netočno. Tijekom prošlog saziva se prepolovio i ostao na samo 13 mandata. Znači da je narastao za čak 24 mandata. Dalje, u kampanju 2020. godine krenuo je gotovo izjednačen s HDZ-om, a u samoj završnici kampanje predviđanja su bila i da je pretekao HDZ, pa je rezultat od 41 mandata bio težak udarac. Uoči ove kampanje, a prije prosvjeda protiv imenovanja Ivana Turudića na mjesto Glavnog državnog odvjetnika, SDP je anketno bio ispod 15%. To vrijedi tek nešto više od 20 mandata (pa i uz dodatni raspored neodlučnih to je i dalje ispod 30 mandata). Dakle, i u odnosu na vlastiti rejting uoči raspisivanja izbora, i uz koalicijsku sinergiju, SDP je u mandatima narastao za više od deset. Je li mogao bolje s obzirom na okolnosti, vjerojatno jest. Ali paradoksalno je da neki analitičari gledaju samo ukupni rezultat i kažu – podbačaj – a ne gledaju odnos polazišne (15%) i završne točke (25%) u samo dva mjeseca. Još je paradoksalnije da ostavku predsjednika SDP-a za „loš“ rezultat traži član stranke koji je tijekom cijele predkampanje i kampanje javno sabotirao vlastitu stranku!
SDP-ovi partneri su osvojili pet mandata. Centar dva (imao jedan), HSS jedan, GLAS jedan i Dalija Orešković jedan mandat.
Na prošlim izborima sa SDP-om je bio Matija Posavec i dobio jedan mandat, a sad je izašao s vlastitom listom i dobio dva mandata.
Možemo! je izašlo u promijenjenom sastavu svoje platforme, pa ćemo samo reći da su skoro udvostručili ukupan rezultat i sada imaju 10 mandata.
IDS je imao tri mandata, pa ostao na dva – i sada je potvrdio ta dva. Fokus je imao jedan mandat i taj jedan je ponovio.
Domovinski pokret je na prošlim izborima osvojio 16 mandata, a sada ih je dobio 14. Budući da je, kao i SDP, prošao turbulencije i raskole, zapravo se potpuno oporavio i ponovio gotovo isti rezultat.
Most je na prošlim izborima imao 8 mandata, a sada ih ima 11, pa je i on rastao (unutar njega su Hrvatski suverenisti koji su pali za dva mandata, ali nisu ni onda ni sada bili samostalna lista).
Zaključak je zanimljiv – jedina stranka s izrazitim padom broja mandata (sedam) je HDZ. Kako se to uklapa u nabrzinu nametnut narativ da su birači opet neupitno povjerenje dali toj stranci? Nikako, osim da se stvori „magla svuda, magla oko nas“.
Usuditi se pobijediti – nije to nekima lako
Zato je pravo pitanje, što ćemo s listama koje su u prethodnom sazivu bile oporba? Jesu li one u stanju biti vlast? I poznaje li demokracija takve scenarije? Ako uzmemo samo rezultate u Hrvatskoj, tada je odnos 82:58 za oporbu iz prethodnog saziva. To nisu dva, tri ili pet mandata više – to su 24 mandata više!
Sav ovaj gornji, u normalnim situacijama i normalnim državama, nepotreban uvod, služi tome da se prije nametnute percepcije da je HDZ opet pobijedio na izborima, zapitamo jedno bezobrazno pitanje: Smije li oporba postati vlast? Čak i ako je svjetonazorski raznorodna i udaljena? Jesu li tijekom prošlog saziva, a još više u samoj kampanji, odašiljali poruke koje imaju zajednički nazivnik? I jesu li one dovoljne da u jednoj etapi raznorodne stranke završe zajedno? I tu već imamo nametanje percepcije da bi to bila nekakva „Frankenstein“ neodrživa koalicija. I opet, ako smo kukavice podleći ćemo tim etiketama i pognuti glave pred glasnogovornicima takvih teza. A teze su šuplje.
Demokracija je sustav koji ciklično zapada u krize. Ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje. Dapače, mi smo dječji vrtić kriza kakve su drugi već imali, pa možemo učiti od drugih. Kad sustav uđe u krizu koju ne može riješiti jedna dominantna vladajuća opcija, javlja se kratkoročna potreba za određenim konsenzusom da bi se nakon toga iznova miješale sve svjetonazorske i rivalitetne karte. Taj trenutak potrebnog minimalnog konsenzusa zbog rješavanja osnovnih problema društva zove se „velika koalicija“. U pravilu ga čine dvije svjetonazorski suprotne dominantne političke stranke. U Hrvatskoj bi to bili HDZ i SDP. No budući da je krizu zarobljenosti sustava u našem slučaju generirala jedna od te dvije velike stranke i budući da i dalje planira vladati na takav način, ako dobije priliku, naša verzija „velike koalicije“ značila bi okupljanje svih drugih (a imamo i lijeve i centrističke i desne stranke) naspram HDZ-a.
Takvo političko okupljanje ne temelji se na rješavanju širokih svjetonazorskih programskih politika, nego na jasnom ciljanom zajedničkom popravljanju sustava u njegovim elementarnim postavkama. Oko tih pitanja ne samo da u pravilu nema velikih nesuglasica, nego gotovo da nema ni velikih razlika u rješenjima. A sve stranke koje čine takvu prinudnu „veliku koaliciju“ imaju benefit u tome što će na sljedećim izborima imati bolje uvjete i šanse za uspjeh, jer državu popravljaju upravo u onim elementima u kojima ju je za sebe zarobila samo jedna politička stranka (sa svojim malim i nebitnim frankenštajnskim priljepcima, da im uzvratimo istom metaforom).
Želimo srediti registar birača. Radimo li to protiv Mosta, a za Možemo!? Želimo bolji i uravnoteženiji izborni model. Je li to korist SDP-a, a ne i Domovinskog pokreta? Želimo depolitizirati određene represivne i inspekcijske sustave. Je li to ide u korist Centra, ali ne i Hrvatskih suverenista?
Uspostava ciljane i vremenski određene (godinu dana?) vlade s dominantno tehničkim zadacima uređenja države, uz odmicanje iz tog perioda svih pitanja koja će na red doći kad se promiješaju karte na sljedećim izborima, potpuno je legitimna i visoko svjesna zadaća jedne političke generacije. Vjerojatno važnija i od rješenja ijednog „velikog“ pitanja, ako se uređenjem društva udahne život u zarobljene privatizirane javne sustave.
Što ćemo raditi kad preuzmemo vlast?
Ponovimo i pobrojimo: sređivanje registra birača, izrada novog modela i izbornog zakonodavstva, depolitizacija pozicija Glavnog državnog odvjetnika, Glavnog državnog inspektora, šefova Porezne i Carinske uprave, revizija poslovanja i reizbor uprava najvećih javnih tvrtki kao što su INA (hrvatski dio), HEP, JANAF, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste, HRT-a…
Sve to (i još niz sličnih tehničkih zahvata) provede se do sljedećih lokalnih izbora (svibanj 2025.), a onda se nakon njih za jesen iste godine (ili ciklički još bolje u proljeće 2026.) raspišu novi parlamentarni izbori u sređenim okolnostima. I sad vi meni recite da s tim ima problem SDP, Centar, Možemo!, Most, Domovinski pokret…? Ne, s tim ima problem samo onaj tko ne želi da se u Hrvatskoj uvede red u kojem je država uređena ravnopravno u korist svih, a ne po mjeri povlaštenih.
I da se razumijemo: nitko od dosadašnje oporbe koja je sada samozastrašena većina, neće prijeći na stranu HDZ-a da iznutra utječe na poboljšanje državnih politika. Ta se laž ne može nikome prodati. Netko će prijeći na drugu stranu, jer će dobiti sitnu osobnu korist, a netko jer će dobiti krupnu. A postoje i politički idioti (budući da nikog osobno tu ne svrstavam, nego će se takvi svrstati u tu kategoriju sami, mogu ponoviti: politički idioti) koji će učiniti sve da ne dođe do formiranja nove većine, pa makar i na jedan jedini dan, jer im je oporbena galama na HDZ najpoželjnije radno mjesto na svijetu. Pa neka traje do mirovine… E tu oni prestaju biti idioti, a političke budale ispadaju građani koji im to omogućavaju (i opet se u tu grupu sami svrstavaju).
Tko će sabotirati „veliku koaliciju“?
Među ova 82 zastupnika koji već danas mogu objaviti da se ne plaše biti većina (i bez manjinskih zastupnika, molim lijepo!) u idućim danima javnost će moći vidjeti postoje li sitni ili krupni trgovci, kao i one poznate korisne političke budale koje najprije sebe uvjere u misiju spašavanje neke stranke od nje same, a onda žele da u to i svi drugi povjeruju.
Sitni i krupni trgovci će se sami pokazati prijelazom na drugu stranu, jer da im je bilo do „programskih razloga“ AP-u bi prešli i u prethodnom sazivu, jer i tada je postojala jednaka potreba da svojim „dobrim politikama“ utječu na loše HDZ-ove. A njihovi novi članovi na listama ne bi stali na listu stranke koja je zaglušujućim decibelima napadala AP-ovu „izdaju države“, kako su sami naglašavali, nego bi sjedili doma i okopavali korov u vrtu, a ne u društvu.
Nas posebno zanima ona treća skupina – oni koji se neće prodati, ali će pomoći HDZ-u da dođe do većine opstruiranjem svih scenarija koji bi doveli do toga da sami budu dio većine. I da svima – i njima i nama – odmah pomognemo: lakše je sastaviti održivu tehničku većinu za prijelazno razdoblje vlasti u Hrvatskoj, nego podmiriti apetite dviju HDZ-ovih struja kad su na vlasti. Pročitajte poruke Josipe Rimac (danas Pleslić) i Gabrijele Žalac, pa ćete vidjeti s kojom količinom sladostrašća glume „glupe“ pred svojima, da izvrše vlastite koruptivne i klijentelističke planove, skrivajući se iza šifre AP. O tome da je nemoguć dogovor Sandre Benčić i Nikole Grmoje kojom vrstom tražilice treba pročisti registar birača (jer otprilike o tome je riječ u dogovoru ciljane „velike koalicije“), neka navijači ne-dogovora zabavljaju nekoga drugoga, a ne nas.
Po čemu ćemo mi u idućih nekoliko dana ili tjedana prepoznati takve koji opstruiraju realizaciju racionalne većine „velike koalicije“? Jednostavno: po guranja u prvi plan baš onih pitanja i procedura koje ta „velika koalicija“ ne rješava. Po „šiljenju“ svojih ponuda jednih drugima koje su provokativno neodržive. Po „pametovanju“ o širokogrudnom sebi i uskogrudnom drugom. Po nevjerovanju drugom jer je potencijalni prevarant, iako je i sam on za tog drugog potencijalni prevarant.
Ako se ipak odluče sjesti na kavu, što je čija uloga?
Rijeke pravde, Možemo!, Domovinski pokret i Most trebaju se usuditi „popiti kavu“ bez straha da ih se ne proglasi gubitnicima u međusobnom ratu izbijanja iz svake kombinacije.
Rijeke pravde, a najviše SDP, treba se držati nužne logike da u sastavljanju tehničke većine najveću žrtvu moraju, dakle MORAJU, podnijeti oni kao najveći partner. Pod cijenu da ih opet napadne onaj splitski saboter kampanje da Peđa time rasprodaje SDP-ove dionice. Dakle, SDP sorry, morate proći u ukupnom postotku pozicija najlošije. Hm, al bit ćete pobjednici izbora, je l’ to onda žrtva ili benefit? Da mi je znat, da mi je znat…?
Most: vi u sudjelovanju u tehničkoj većini trebate ponuditi svoju najveću ulogu (s nultom stopom spinova i figa u džepovima), ne zato što ja za vas navijam (jer i vi znate da ne navijam), nego stoga što trebate pokazati da zaista ne želite biti sukrivci za treći poguranac HDZ-u, čak ni indirektno. Nikola Grmoja i Marija Selak Raspudić trebaju biti ključne osobe tehničke većine. Bez ironije i podmetanja.
Možemo!: vas desna strana moguće tehničke većine želi izbaciti iz igre na sve moguće načine. Osobno sam vas pohvalio da ste od tri izjednačene opcije najkorektnije najavili svoju ulogu vanjske potpore manjinskoj vladi. Vi biste mene trebali najmanje željeti kao onog tko vas nagovara da ne sjedite po strani i samo izvana podržavate. No u tome je kvaka. Ja znam da bi se vašim izbacivanjem iz tehničke većine upravo dogodilo ono što je onemogućava: desno skretanje koje bi u prvi plan stavilo nemoguća pitanja. I sve bi propalo. Vi ste potrebni kao argument da lijevo-desnog izbijanja neće biti. Zato vas javno guram unutra kao optimalnu mjeru ljepila tehničke većine. Bez vas nema „velike koalicije“. Bez vas je cijeli ovaj tekst promašen. Pročitajte ga ispočetka, pa ćete vidjeti da je tako.
Domovinski pokret: vi trebate dobiti, kao i Rijeke pravde, veću ulogu žrtvovanja, nego Možemo! i Most, a manje pozicija u odnosu na rezultat. Zato što vi vlastitim biračima trebate pokazati da niste na prodaju. Ali vi imate najveći benefit stvaranja tehničke „velike koalicije“. Vi ćete nakon završetka „velike koalicije“ najviše rasti. Vjerojatno sumnjate u ove moje rečenice, jer sam ja savjetnik neke liberalne globalističke stranke, a vi ste domoljubi, zaštitnici branitelja… Pa evo, nijedan od vas ne može me u tome natkriliti (ispričavam se na polucitatu, pronađite čiji je), jer imate posla s osobom koja je usred logora branila i štitila branitelje od tortura četnika. I obranila. Tijekom jedne torture pod prijetnjom smrću odbio sam u logoru psovati Franju Tuđmana, Kardinala Kuharića i Papu. Brat mi je među prvima poginuo u Domovinskom ratu i to u zamci „naših“ švercera oružja koje je raskrinkao i strpao u pritvor. Vjerojatno je prva hrvatska žrtva osvete ratnih profitera. Dakle, slobodno me markirajte kao sumnjivog pomagača „izdajnika“ s ljevice i opasnih svjetonazorskih liberala.
Ne znam jeste li svjesni da cijela Hrvatska navijački gleda prema vama. Oni kojih je manje, a koji su rekli da ste zli da to i potvrdite tako da prijeđete k njima i spasite ih izbornog poraza (kojeg li zanimljivog paradoksa!). I oni kojih je više, koji se pitaju koliko će vas se prodati i koja će biti cijena. Gotovo da vam više nitko ne vjeruje. Vi trebate „veliku koaliciju“ više negoli ona vas. Iako se bez vas neće dogoditi. Ali vi niste „kingmejker“ kao Most 2015. Na vas se ne gleda kao na one koji će birati između dvije slične opcije hrvatske budućnosti. Niste „kingmejker“.
