StarFox_N Ako već idemo u povijest sukoba.
Tko god mi kaže da nije "racionalno uzimati stranu" nije objektivan ili nije upućen u povijest događaja.
Stvari su zapravo vrlo jednostavne.
Židovi su na zemlji koja nije bila njihova 1948. proglasili svoju državu.
Protjerali su 700.000 i ubili 13.000 Palestinaca. Etničko čišćenje.
Zauzeli su 78% Palestine (današnje granice Izraela) i zauvijek onemogućili povratak protjeranih Palestinaca.
Svijet se može praviti slijep koliko želi ali to su činjenice.
Mislim da je jasno čiju bi stranu trebalo uzimati.
I Izraelci i Arapi imaju pravo to područje nazivati svojim domom jer je to pradomovina i jednih i drugih. To što je u jednoj točki povijesti veći dio Židova od tamo istjeran ne mijenja činjenicu da im je to domovina, podjednako kao što će to zauvijek biti domovina protjeranih Palestinaca i njihovih potomaka.
Tvrdnja da su Židovi okupirali gotovo cijelu Palestinu je laž i manipulacija od strane Arapa i drugih protivnika Izraela. Kroz čitavu je povijest, a praktički sve do Arapsko-izraelskog sukoba, Palestinom smatrano i područje istočno od rijeke Jordan. Kad se raspalo Osmansko carstvo, Liga naroda je na 25 godina dala područje Palestine na upravljanje Britancima, što se nazivalo Palestinski mandat.
1922. godine 77% ukupnog područja Palestine Britanci su dali Arapima koji su stvorili državu Jordan. Preostalih 23% Palestine je 1947. podijeljeno kroz Rezoluciju 181 na način da su otprilike pola trebali dobiti Arapi, a pola Izraelci, što su Arapi odbili. Da su pristali, mogli su osnovati državu, a arapski muslimani kontrolirali bi gotovo 90% područja Palestine, dok danas zahvaljujući državi Jordan kontroliraju teritorij koji je površinski još uvijek više od tri puta veći nego Izrael i Zapadna Obala.
Dakle, Izrael ne kontrolira 78% Palestine, nego 78% od onih preostalih 23% Palestine koje nije dano Arapima 1922. godine za državu Jordan.
Kad su Izraelci proglasili državu, instantno ih vojno napada pet arapskih država - Jordan, Sirija, Libanon, Egipat i Irak. Izraelci su pobijedili u ratu i što iz vlastitog interesa, a što zbog sigurnosti, prisvojili područja palestinskih Arapa. 2000. godine ponovno su im ponuđena (okupirana) područja iz Rezolucije 181, ali palestinski Arapi opet odbijaju.
Dakle, Palestincima je država nuđena dva puta, 1947. u okviru Rezolucije 181 i ponovno 2000. godine i oba puta su odbili. Izraelci su se drugi put bili spremni povući s područja koja im nisu bila namijenjena inicijalnim planom rezolucije, a koja su preuzeli 1948. i omogućiti im stvaranje države, ali Arapima nije u interesu ostvariti kompromis i mir, već je jedino što ih zanima potpuno uništenje države Izrael (čiji je jedan od temeljnih uzroka islamski fanatizam).
Na tom području nikada neće biti mira prije svega zato što muslimani patološki mrze Židove. Kad se već spominje tih 700 tisuća etnički očišćenih Palestinaca, treba spomenuti i to da je iz okolnih arapskih država etnički očišćeno i protjerano više od 850 tisuća Židova.
Koliko god netko relativizirao, činjenica je da kad bi Arapi spustili oružje sutra bi nastao mir, a kad bi Izraelci spustili oružje, sutradan bi ih Arapi uništili. Izraelci su to dokazali pokušajem dogovora i 1947. i 2000. godine, dok Arapi uporno odbijaju mogućnost dogovora i mira. Palestinskim Arapima uopće nije stalo do tzv. Palestine, jer da jest, nikad se ne bi pomirili s tim da se područje Transjordanije prestalo smatrati Palestinom i da je postalo država Jordan. Njima je jedino bitno da arapski muslimani kontroliraju cijelo područje i da pod svaku cijenu unište Izrael i Židove.
