Ovaj tjedan se igra(lo):
Primal (PS 2; emulator) – Kako sam se pripremao za stručni ispit, igranje sam stavio na pauzu pa sam se vratio nakon nekoliko tjedana te odustao od igre. Razlog tome je kombinacija dvaju faktora:
- Klasična izgubljenost kada se vratite nekoj igri nakon duže pauze pa nemate pojma gdje ste u igri te što treba raditi.
- Dio igre na kojem sam stao je bila zamorna zagonetka.
Nakon što sam prošao prvo poglavlje, slažem se konstatacijom kolege @Zero da je igra drljava, više nego MediEvil. Navigacija u svijetu te kretanje radnje je tromo, a borba nezgrapna. Unatoč tome, svidjela mi se razina produkcije i priča. Razmišljao sam da igru ostavim sa strane te da se kasnije vratim ali sam ubrzo odustao od toga.
The Ramp (PC) – Izometrična skating igra. The Ramp mi je uletio u periodu kad mi se igralo nešto što nije zahtijevalo puno vremena i razmišljanja. Igra je jako jednostavna: izaberete izgled skatera, jedan od četiri ponuđenih nivoa (vert rampa, bazen, skate park bazeni te velika rampa) te krenete vozit. Nikakve kampanje, nikakav tajmer, nikakav high-score; samo čista vožnja. Trikove možete raditi ali tu su samo reda radi. Sam tvorac igre je rekao da The Ramp više smatra kao igračku, s čime se slažem.
ICO (PS 2; emulator) – Kultni 3D akcijski platformer. ICO sam prvotno vidio u Modulu 8, a kasnije i u nekoliko članaka u Gameplayu. Nažalost, nisam ju igrao dok sam imao PS 2 jer sam konzolu nabavio dvije godine nakon izlaska pa su me više zanimale druge igre. Kad sam radio popis PS 2 igara za igrat, ICO se brzo našao na njemu.
U igri preuzimate ulogu naslovnog junaka, rogatog dječaka koji zbog praznovjerja biva prognan iz rodnog sela te odveden u zapušteni zamak radi žrtvovanja. Ico igrom slučaja pobjegne iz svog zatvora te tijekom istraživanja zamka naleti na djevojku, koju oslobađa iz kaveza, te zajedno s njom traži izlaz.
Glavni moto dizajna igre je jednostavnost i minimalizam. Fokus igre je na dvoje likova i okolišu. Priča je prvenstveno prezentirana putem animiranih scena i šturih razgovora; nemate nikakve epove za čitati i kodekse za naći. Gameplay se sastoji od istraživanja različitih dijelova zamka, rješavanja zagonetki i borbi protiv sjenolikih stvorenja, pritom vodeći i čuvajući Yordu, djevojku iz kaveza, od nevolje. Sustav borbe je također jednostavan; imate jednu vrstu napada te kratki kombo ako ju stisnete nekoliko puta zaredom. Pošto u borbama ne možete umrijeti od rana, cilj svake borbe je riješiti se sjenki prije nego što odvuku Yordu u crnu rupu iz koje se spawnaju ili ju izvući ako bude odvedena; ako to ne učinite na vrijeme, Ico biva skamenjen te morate krenuti sa zadnjeg checkpointa.
S prezentacijske strane, igra me ugodno iznenadila. Modeli likova nisu previše detaljni, ali su jako dobro animirani. Kretnje likova i kontrole su fluidne, što nisam očekivao od igre s početka šeste generacije konzola. Okoliš je dobro dizajniran, ali kvaliteta tekstura zna ponekad biti loša pa mi liči na PS 1 igru. S auditivne strane, igru pretežito obilježava tišina te povremeni zvukovi poput udaraca, žubor vode, okretanje vjetrenjače, itd. Glazba je prisutna, ali se prvenstveno koristi radi naglašavanja određenih momenata u igri.
Sve u svemu, dojam igre mi je isti kao i za Chrono Trigger; dobra igra, ne ulazi mi u osobnih Top 10 igara svih vremena ali mi je jasno zašto ima kultni status/dobar ugled.
Moonscars (PC) – Dark fantasy 2D metroidvanija. Moonscars nisam imao u planu igrati poslije ICO-a, ali ukazala se prilika za besplatno preuzimanje pa rekoh: „zašto ne?“. U mom slučaju se ne radi o Game Passu već Humble aplikaciji kojoj imate pristup ako imate aktivnu pretplatu na Humble Choice.
Kao što sam naveo na početku, igra je smještena u dark fantasy svijet u kojem žive bića stvorena od gline i mesa. Radnja se vrti oko Grey Irme, vođe glinenih ratnika koja pokušava naći Kipara, tvorca Glinenih te vratiti izgubljena sjećanja.
Gameplay sadrži elemente metroidvanie, soulslikeova i rogueliteova. Metroidvania dio se odnosi na istraživanje mape, otkrivanja skrivenih dijelova te skupljanja nadogradnji i predmeta koji daju različite efekte. Soulslike dio se odnosi na stil borbe, s naglaskom na dodge i parry mehanike, i skupljanja resursa kojim kupujete nadogradnje a nestaje kada umrete, tj. morate pokupiti svoje tijelo da bi ste ih dobili nazad. Roguelite element se odnosi na random bonuse koje dobijete nakon što skupite dovoljno iskustva te se brišu kada saveate i biranje između tri različita specijalna napada koja možete rerollati korištenjem drugog resursa.
Igrin art direction mi je zanimljiv jer prvenstveno koristi tri boje (crnu, bijelu i crvenu) i temelji se na uljanoj tehnici te me najviše podsjeća na slike Francisca Goye, prvenstveno period Crnih slika (od kojih je najpoznatija Saturn proždire sina). Uz to, spriteovi su dobro animirani i neprijatelji raznoliki. Jedina mi je zamjerka kod njih što ima dosta sličnih humanoidnih neprijatelja. Soundtrack mi nije zasad ostavio nikakav utisak.
Trenutni dojam mi je sličan kao @Miro. Zanimljiva mi je igra, ali ne odskače od ostalih predstavnika žanra. Slažem se također da je dodatni napad užasno spor te ga jako rijetko koristim ali dodao bih uz to kritiku sustava parrya. Kada vidite malo crveno svjetlo kod neprijatelja, znači da slijedi napad koji možete parirati. Puno puta sam se zaribao jer gumb za pariranje trebate stisnuti nakon što prestane svijetliti svjetlo a nekad će protivnikov napad biti brže od pripreme vašeg lika za pariranje. Za sad sam igrao kojih 2h, planiram ju završit pa ću javiti konačni dojam.