Ali koji šok je bilo igrati jedinicu u to vrijeme, uf. Prvo se došlo do demoa, pa je pala vilica na pod. Onda kada je igra izašla se ustanovilo da za potpuni doživljaj ipak nije dovoljno 128 MB rama, a grafička s hardverskim T&L (transform and lighting) je odjednom postala imperativ za kupnju.
I ne, nemojte ovo shvatiti kao još jedno bitchanje za naslov koji je ponajprije pisijaški (i tu je bio najkvalitetniji), stvar je u tome da je igra svojevremeno pomaknula granicu zabave za 3rd person shooter, što zbog fizike, gameplaya i napucavanja, što zbog genijalno implementiranog bullet timea i odlične noir stripovske priče. MP 1 se igrao u jednom dahu praktički. Takav filing i oduševljenje mi je priuštio još samo par igara, MGS1 jedini kojeg želim izdvojiti. Sljedeći nastavci su oduševili, ali igranje Max Paynea 1, još uz kasnije ponovno odigravanje i zimski ugođaj koji se poklapao sa okruženjem u igri...nezaboravno.
