Prije tri tjedna se igralo:
Call of Cthulhu (PC) – Boston, 1924. Edward Pierce je veteran Prvog svjetskog rata i privatni istražitelj progonjen noćnim morama koje liječi alkoholom i tabletama za spavanje. Posao ide slabo ali sreća mu se osmjehne kada dobije zahtjev od bogatog industrijalista da istraži smrt njegove kćeri i njezine obitelji na samotnom otoku Darkwateru. Pierce je sumnjičav, ali poklonjenom konju se ne gleda u zube te prihvati slučaj.
Call of Cthulhu je avantura iz prvog lica više inspirirana istoimenom TTRPG sustavu nego samim djelima H. P. Lovecrafta. Kada počnete igru, dobijete određeni broj bodova koje možete raspodijeliti u sedam različitih vještina (zapažanje, elokvencija, psihologija, istraga, snaga, okultizam i medicina). Napredujući kroz igru, dobit ćete dodatne bodove za ojačati sposobnosti izuzev okultizma i medicine za koje morate naći posebne predmete kako bi povećali znanje u odgovarajućim kategorijama. Uz to, imate i sustav duševnog zdravlja koje se može narušiti, ali ne i obnoviti, ako ste izloženi veoma stresnim i abnormalnim situacijama te dovesti do ludila pa morate paziti da Pierce ne padne u stanje očaja i izgubi doticaj sa stvarnošću.
Unatoč tim sustavima, Call of Cthulhu je suštini walking simulator. Istražujete razne lokacije i pričate s brojnim likovima dok ne zadovoljite određene uvjete kako bi ste napredovali dalje. Vještine su tu da dobijete posebne interakcije s ljudima i okolišem ali mali broj njih utječe na konačni ishod priče. Slijed radnje je linearan te na kraju birate jedan od četiri moguća završetka (ovisno o duševnom stanju Piercea te da li ste spasili određenog lika). Kako bi razbili istraživačku/intervju petlju, CoC ima stealth i akcijske segmente koji nisu dobro odrađeni.
Za dočaravanje atmosfere, igra koristi paletu tamnih boja u kojoj dominiraju smeđa i zelena. Okoliš je solidno odrađen dok kvaliteta modela likova varira te imaju nezgrapne animacije ingame i u animiranim sekvencama. Soundtrack je zaboravljiv a glasovna gluma isto nije neka sreća.
Blago razočaranje te s obzirom na izvorni materijal, šteta licence.
Faith: The Unholy Trilogy (PC) – Trilogija horor igara nadahnuta sotonističkom panikom u SAD-u iz 80.-ih i 90.-ih godina prošlog stoljeća. Prve dvije igre su bile besplatne dok je trojka komercijalni naslov izdan od strane New Blood Interactivea (Dusk, Amid Evil, Ultrakill) s uključenim prethodnicima. Faith mi nije bila planirana za Spooky month! ali je bila izglasana za listopadski Game Club kolege @alexy i tematski je pasala pa mi nije teško palo.
Radnja serijala se vrti oko mladog rimokatoličkog svećenika Johna Warda koji je godinu dana prije početka prve igre sudjelovao u neuspješnom egzorcizmu mlade djevojke. Mučen grizodušjem i noćnim morama, vraća se na mjesto zločina kako bi dovršio započeto no to je tek početak njegove borbe s demonskim silama i samim sobom.
Najveća značajka serijala je to da igre stilistički liče na naslove s Atari 2600. Gameplay je vrlo jednostavan; John se može micati samo u četiri smjera i jedinu akciju koju možete napraviti je podići križ. Na taj način istražujete lokacije podijeljene na ekrane, skupljate dokumente egzorciranjem predmeta i borite protiv demonskih stvorenja.
S vizualne strane, serijal koristi jednostavni 8-bitni pixel art za stvari unutar igre te kvalitetnu rotoscoping animaciju (metoda animiranja gdje animator crta preko snimljenog materijala kadar po kadar). Većina govora i zvučnih efekata je napravljeno pomoću ranih text-to-speech programa dok se chiptune soundtrack sastoji od miksa originalnih i klasičnih skladbi.
Airdorf, tj. Mason Smith, je pametno iskoristio nametnuta si stilistička ograničenja i napravio malo remek djelo. Topla preporuka.
Pretprošli tjedan se igralo:
PictoQuest (PC) – Početkom studenog sam si uzeo na Fanaticalu bunt igara plus ovu jer su mi piktogrami super pa sam odlučio uzeti malo pauzu od horor igara.
PictoQuest, poput Puzzle Questa (nije isti studijo), kombinira logičku igru s RPG elementima, u ovom slučaju piktograme. Igra je koncipirana tako da šećete mapom podijeljene na zone po povezanim točkama, borite s raznim neprijateljima, skupljate zlatnike i sukobite s bossom na kraju zone kako bi ste napredovali.
Borba i otvaranje škrinja se odvijaju rješavanjem piktograma. U slučaju blaga nemate vremenskih ograničenja dok neprijatelji imaju tajmer napada čime vas se prisiljava na brzo djelovanje što je kontra temeljnom dizajnu piktograma. Napadate rješavajući stupce i retke te napad resetira tajmer protivnicima ali greške rezultiraju gubitkom novca ili dodatnim napadom na vašu štetu. Da bi vam stvari bile lakše, možete kupiti ili naći razne predmete koji će vam pomoći u borbi, poput napitaka za zdravlje ili čarolije koja vam riješi dio zagonetke.
Igra za grafiku koristi 2D chibi stil te izgleda kao Flash igra iz kasnih 2000.-ih. Soundtrack se sastoji od četiri skladbe koje se ponavljaju pa sam ga ubrzo ugasio i puštao svoju glazbu.
Ok piktogramska igra, ništa više. Iako su na papiru zvučali zanimljivo, RPG elementi su nedovoljno razrađeni te mi je njihova implementacija bila loša.
Prošli tjedan se igralo:
Yomawari: Midnight Shadows (PC) – Druga igra iz NIS-ovog horor serijala. Jedinicu sam igrao prošle godine pa sam ove odlučio nastaviti serijal. Midnight Shadows je smješten u drugi japanski gradić te prati dvije djevojčice koje se vraćaju kući nakon gledanja ljetnog vatrometa s obližnje planine. Prilikom spuštanja bivaju napadnute i razdvojene te vam je cilj ponovno ih ujediniti prije nego što ih proguta mrak i sve što živi u njemu.
Gameplay je potpuno isti kao i u originalu: istražujete mali gradić po noću, izbjegavate i skrivate se od zloduha i obavljate određene zadatke kako bi ste napredovali. Razlike u odnosu na Midnight Shadows su:
- Veće područje (nakon prelaska vam je dostupan grad iz jedinice)
- Više poglavlja (11 u odnosu na 8)
- Više iskoristivih predmeta
- Dorađenija priča
- Prebacivanje između likova u određenim trenutcima
- Veći naglasak na istraživanju zatvorenih prostora
Grafički i auditivno također nema devijacije u odnosu na original. Igra koristi kontrast između chibi stila i apstraktnog dok se zvučna kulisa sastoji isključivo od efekata i glazbu će te čut tek na odjavnoj špici.
Blago razočaranje, moram priznati. Priča mi je bila dobra, ali gameplay petlja mi je smor. U jednici mi nije toliko smetalo zbog friškosti. Unatoč tome, bude se jednog dana odigrala trojka.
The Darkside Detective: A Fumble in the Dark (PC) – Nastavak humoristične horor point & click avanture. Pošto sam odigrao jedinicu početkom listopada, bilo bi fer da dvojku prođem za prigodno razdoblje.
Poput Midnight Shadowsa, AFitD ne odskače previše od svog prethodnika. Gameplay je pojednostavljena p&c petlja u smislu da klik miša čini jednu akciju ovisnu o kontekstu ali možete skupljati predmete u svoj inventar te ih naknadno koristiti. Također je podijeljena na devet slučajeva (šest originalnih + tri besplatna DLC-a) no ovaj put su slučajevi veći i razrađeniji. Dok je u originalu prosječno trajanje jednog slučaja pola sata, ovdje je sat vremena minimum. Također, pisanje je malo bolje.
I opet poput Midnight Shadows, AFitD koristi isti grafički stil i sličan soundtrack kao original; pojednostavljeni pixel art te miks John Carpentera i Danny Elfmana.
Solidna igra, nema velikih promjena ali ni ne treba. Završetak upućuje na potencijalnu trojku pa će se igrati ako izađe.
I s time je završio ovogodišnji 👻🦇🎃 Spooky month! 🎃🦇👻.
