Prošli tjedan se igralo:
Doom II (PC) – Ne, nisam krivo napisao Doom Eternal. Kako sam ranije naveo da želim proći Nintendove serijale, tako postoje i drugi serijali koje želim probati, uključujući idov opus. Doom II sam prvi put vidio na frendovoj beštiji od Pentiuma u osnovnoj školi a kasnije sam ga igrao na svojoj Plejci kao dio 6-u-1 piratske kompilacije pucačina. Tokom godina su nastali brojni source portovi ali sam se ipak odlučio na službeni Bethesdin port iz lijenosti. On je baziran na Unity engineu te dodaje modernu FPS kontrolnu shemu (WASD + miš), ali je pogled mišem ograničen na horizontalu.
Doom II nema puno noviteta u odnosu na original, ali oni ipak čine značajnu razliku. Gameplay je potpuno isti kao Doom ali imate jedno novo oružje, nove neprijatelje, par novih predmeta koje možete pokupiti te puno bolji dizajn nivoa. Svakako valja istaknuti Super Shotgun, tj. sačmaricu dvocijevku, jer se radi o jednom od ikoničnih oružja FPS žanra, prepoznatljivom po zvuku, animaciji pucanja i ponovnog punjenja te vatrenoj moći. Nije najjače oružje u igri, ali će te je najviše koristiti i gušt je pucati iz nje … osim kada fulate.
Dobra igra, s razlogom se ljudi više sjećaju nje nego originala. Jedine zamjerke su mi što zadnjih nekoliko nivoa nemaju jasno određeni put već morate tražiti skrivene prekidače i zidove te što je borba s zadnjim bossom malo dosadna kad ju skužite.
Port također uključuje ekspanziju Master Levels for Doom II, koju nisam planirao odmah igrati ali sam je ipak isprobao i odustao od nje. Razlog tome nije njena težina već koncept; imate 20 nivoa, ali nisu povezani u kampanju pa tako oružja i status se resetiraju na svakom nivou. Također postoji i Final Doom, koji je nešto između nastavka i ekspanzije, ali se nećkam da li ću ga igrati.
Binary Domain (PC) – Što dobijete kada ekipa iz studija Ryu ga Gotoku (Like A Dragon/Yakuza serijal) pogleda maraton SF filmova, posebice Terminator serijal i Ja, Robot, te odluči napraviti igru? Odgovor je Binary Domain, SF pucačina iz trećeg lica.
Igra je smještena u daleku 2080.-u, a vi preuzimate ulogu pripadnika međunarodne vojne agencije koji s kolegama biva poslan u Japan (koji u priči vodi izolacionističku politiku) kako bi provjerili da li se drži regulatornih pravila u robotici te da li proizvode čovjekolike robote.
Binary Domain je, poput F.E.A.R. 3, vremenska kapsula dizajna igara sa sedme generacije konzola. Igra je u suštini prosječna pucačina iz trećeg lica sa sustavom zaklona. Arsenal vam je ograničen na četiri oružja (primarno, sekundarno koje možete mijenjat, pištolj i granate (koje također možete mijenjat)), skupljate novce kojim nadograđujete opremu i kupujete zalihe te imate suborce kojima možete davati naredbe (ako želite, možete i putem mikrofona). Problemi su što pucnjava nije nešto posebno i što je AI suboraca i neprijatelja loš; nerijetko će se ispriječiti ispred vas ili zapeti za okolinu.
Ono što me drži u igri je njezin ugođaj akcijskog filma B-kategorija. Čitao sam da su tvorci ciljali na ozbiljniji ton, ali zbog dijaloga, likova te pretjeranosti scena (bilo dramatične ili akcijske naravi) ne odaje takav dojam. Dobra mi je fora da ima likova iz različitih država te da pričaju svojim jezikom … barem prvih sat i pol. Trenutno imam ulupano oko 3.5h i mislim da sam prešao oko 30% igre pa se nadam da ću završiti s njom do kraja tjedna.
P.S. Big Bo MVP.
