Nitko mi nije preuzeo akaunt ni kormilo, kunem vam se. Bit ću ozbiljan nekoliko rečenica. Prekjučer sam instalirao Titanfall 2 — jučer sam ga završio. S Razlozima (!) ću otići daleko i proglasiti ću ga remek-djelom narativnog akcijskog dizajna. Kampanja Titanfalla 2 je najingenioznija pravocrtna FPS kampanja stare škole i maestralnog tempa bez praznog hoda i bez hodnika prepunih bedastoćama još od prvog, pravog Modern Warfarea (opet Respawn; normalno). Ljudi koju kampanju Titanfalla 2 nazivaju prekratkom su ljudi koji Nutellu drže u frižideru. Titanfall 2 je čistokrvan. Dizajn Titanfalla 2 je toliko čist da — kad bi igra pala na pod — za nju bi se "Ten Second Rule" instantno transformirao u "Ten Year Rule". Respawn Entertainment je tisuću ili koliko već Cliffova Bleszinskih iz 2008. na steroidima i islandskim skyr jogurtima koji umjesto Ferrarija voze Toyote. U to sam sigurniji nego ikad.
Odigrao sam puno više igara u zadnjih mjesec i pol dana nego što sam to htio. Sve se događa prilično nevino i čak pomalo slučajno. Bilo kako bilo, istog trena bih potpisao da u svakoj godini imamo dva mjeseca kao što su prva dva ove godine. Ovo je sve šta sam trebao. Prvo sam mislio da sam u Bunaru Sreće, a onda sam shvatio da sam na Opasnim Valovima i ako me nitko ne zaustavi u sljedećih sat vremena, sjurit ću ovaj prekooceanski barque nerazuma s čudnovatim vjetrovima pogonjenim jedrima ka Stijenama Ludila; do kraja ću polupati ovaj nesretni brod i kupiti ću Assassins Creed Rogue Remastered, jer, vjerovali ili DA . . . DA; u toj sam fazi. Kakav život, forumski rođaci i kolege mornari.
Prilično sam siguran da ću, kako sam krenuo, žrtvovati godinu Normalnog Života da odigram SVE što sam ikad trebao i želio, kako bi novi gen dočekao kao najnormalniji čovjek koji odigra četiri ili pet igara godišnje. Ovaj hobi više nema smisla (budimo realni), ali neće me pobijediti. LMAO
