Rule of Rose (2006)
Naletio sam prije par mjeseci na neki članak o najpodcjenjenijim survival hororima u kojemu se spominjala i ova igra pa reko' da vidim o čemu se tu radi jer mi je u vrijeme kad je bila aktualna nekako skliznula ispod radara.
Zaplet počinje kada naša devetnaestogodišnja protagonistica Jennifer neobičnim busom stiže u sablasno sirotište kojim upravlja skupina sadistički nastrojenih klinaca. Promatrano s aspekta igrivosti, igra posuđuje osnove od klasičnog Resija pa će se veterani žanra ovdje osjećati kao doma čim otvore inventory i naprave prve korake po mračnim hodnicima s uglavnom fiksiranim pogledom na akciju. Snalaženje u prostoru nam olakšava i Jenin četveronožni ljubimac koji može nanjušiti određene osobe i predmete, slično kao i Fionin Hewie iz godinu starijeg Hounting Grounda koji je kreatorima ove igre očigledno poslužio kao uzor.
Obzirom da je Jennifer užasno uplašena i generalno sva nikakva iz razloga koje ćemo postupno otkrivati kako igra ide kraju, to se reflektira i u njenim borbenim sposobnostima koje su, blago rečeno, katastrofalne. Ne pomaže niti činjenica da se u borbi koristimo uglavnom hladnim oružjima čija je hit detekcija često vrlo loša, što zna osobito frustrirati kod okršaja s nekim od malobrojnih bossova. Grafika je s obzirom na vrijeme izlaska igre i platformu vrlo dobra, a odlični soundtrack u potpunosti izveden live od strane gudačkog kvarteta i klavira u akustičnoj varijanti zvuči izvanredno i fantastično doprinosi atmosferi, no ponekad zna biti vrlo repetitivan.
Priča je vrlo mračna i zanimljiva, no istodobno i iznimno konfuzna te ju je u cijelosti moguće shvatiti tek na samom kraju igre kad komadići mozaika počnu sjedati na svoje mjesto. Međutim, i tada se od igrača očekuje da uglavnom sam pokuša u cjelinu povezati sve što je do tada saznao. Zanimljivo je napomenuti i da je igra zbog kontroverznog sadržaja koji uključuje nasilje nad/među djecom i neke seksualne aluzije bila zabranjena u Velikoj Britaniji.
Sve u svemu, u nekih desetak sati koliko igra traje, guštao sam u odličnoj atmosferi i nastojanju da povežem krhotine fabule u neku smislenu cjelinu, no očajan sustav borbe i repetitivnost lokacija razlog su da Rule of Rose mogu preporučiti samo žanrovskim entuzijastima.
Mass Effect (2007)
Napokon sam i ovo zaigrao, punih deset godina od izlaska. Neću previše duljiti o strukturi igre jer o Mass Effectu sve znaju već i vrapci na grani pa ću se koncentrirati na svoje dojmove o istome.
Za početak, moram naglasiti da volim SF, osobito Star Trek, a Star Wars cijenim tek marginalno iako mu ne odričem stanoviti šarm. Stoga me u ME-u upravo oduševila brižnost kojom su kreatori pristupili stvaranju igrinog svemira i posvećenost najsitnijim pozadinskim detaljima koji vitalno pridonose imerzivnosti cjelokupnog iskustva.
Likovi su u najvećoj mjeri fenomenalno napisani, imaju izražene osobnosti i vrlo se brzo uvuku pod kožu. Balans između trekovskih filozofskih dilema koje tjeraju na istinsko promišljanje te grandioznosti Star Warsa iznimno je dobro pogođen,a sve to uz prstohvat nezaobilaznog cheese faktora kao začina.
Zamjerke bih uputio istraživanju planeta koje je pretežito jednolično i često se doima kao copy-paste te repetitivnosti side questova koji se, iako su u pogledu priče vrlo dobro i zanimljivo napisani, uglavnom svode na čišćenje uvijek istih podzemnih baza, tunela ili svemirskih brodova od svega što se miče.
Možemo sada diskutirati o tome koliko je ME u stvari RPG, a koliko TPS, no kao netko tko je odrastao na jRPGu ne mogu ne primijetiti da bih preferirao (još) veći naglasak na RPG elementima jer je razvoj sposobnosti likova vrlo rudimentarno izveden, a borba se svodi uglavnom na klasično napucavanje iz trećeg lica. Da se razumijemo, ovo prihvaćam i ne uzimam kao nedostatak, samo ističem kako bih volio da je malo drugačije.
Sve je to, međutim, manje bitno jer prava snaga ove igre leži u njenom detaljno izgrađenom svemiru, šarmantnim i uvjerljivim likovima te perfektnoj atmosferi velike svemirske pustolovine. Ona predstavlja pravu poslasticu za svakog fana znanstvene fantastike i može ponosno stajati uz bok svojim velikim uzorima te unatoč nekim realnim i objektivnim nedostacima neosporno zaslužuje status remek-djela.
