Kao klinac sam obožavao igru Tiny Tunes na SNES-u. Drugi level se odvijao u nekom gradiću na divljem zapadu i znao sam satima proučavati detalje u daljini jer me fascinirao taj setting. Prolazak kroz vrata saloona, jahanje konja, šerif, lopta sijena koja se kotrlja, drvene zgrade koje idu u nedogled. Bez obzira što je riječ o 2D igri, taj gradić mi je bio u to vrijeme fascinantan.
Nakon toga je došla Havana u Driveru 2. Mislim da sam u neko doba svog djetinjstva mogao žmirećki doći do skrivenog mini morisa. Danas mi je nezamislivo besciljno lutati gradom i veseliti se činjenici da možeš sjesti na stolicu, ali u to vrijeme više od toga nam nije ni trebalo.
Iduća konzolaška generacija je donijela kultni Vice City. Vjerojatno najdraži grad neke igre ikada. Prvi put sam ga zaigrao par dana nakon izlaska kod Greybacka jer je valjda prvi u gradu imao PS2 zbog čeka je postao glavna baja. Još uvijek kupuje sve konzole misleći da će vratiti taj status s početka stoljeća, ali prošla su ti ta vremena Grey. Soundtrack, blještavilo 80ih, vozni park, otključavanje drugog dijela mape, gameplay mehanike, R1 R2 L1 L2 lijevo dole desno gore lijevo dole desno gore i deri.
U novije vrijeme najviše sam uživao istraživajući arhitekturu Sparte i Atene u Odiseji, lutajući SF-om u Watch Dogs 2 i upijajući atmosferu Bright Fallsa u Alan Wakeu.
