somethingwrong Jedino što Kojima nije nikako uspio pronaći dosad je emotivni impakt i s te strane mu je izgleda teško privući publiku koja bi voljela takvu dinamiku među likovima. Dosta je otišao u apstraktno, u neki pogled od iznad, dosta distanciran pogled na svijet.
Ne slažem se. Malo je ljudi u ovoj industriji (pa i u bilo kojoj drugoj industriji, ako dopuštate) koji toliko predano konstruiraju tako komplicirane narativne niti i ritmove, a sve kako bi ispričali najnaivnije i najiskrenije emocije; u ovom slučaju—o ljudskoj povezanosti. Samo zato šta nije toliko plastično prezentirano, ne znači da nije tu i da ne postoji.
Nadalje, VIDIO (!) sam neke od komentara vezanih uz DS2 (DS općenito) razbacanih po forumu. Zapamtio sam vam avatare. Ne, ozbiljno. Nikad neću razumjeti one koji inzistiraju na etiketiranju Kojime kao frustriranog i neostvarenog filmskog redatelja koji se okrenuo video igrama i pritom ne mari za igrivost istih. Čovjek se doslovno desetljećima unazad dokazao i iznova dokazuje na oba polja, a igrivost DS-a neodvojiva je od svih njegovih težnji i aspiracijama u izradi video igara. Šta vi to igrate, pa je DS samo walking simulator?! Gameplay DS-a je oštar poput britve, kompleksan je, a istovremeno i pomno ulašten, konstantno poseže za inovacijama i širi već utabani put. I ako ne misliš tako, u redu. Al ne želim te u svom chiral network-u. ;P
Šta se tiče same priče DS-a . . . ona u mojoj glavi nije nimalo kompleksna, i ako znate gdje tražiti, pronaći ćete moju poveću novellu (lol) razbacanu kroz nekoliko tekstova/eseja/recenzija na nekoliko mjesta. Ne volim se ponavljati, ali esencija cijele igre stoji u sljedećih par paragrafa koje ću kopirati sad i ovdje.
U konačnici, radi se o tome da svakodnevno putuješ sam. Susrećući druge, putujući s drugima, u odnosu na detalje u kojima opažamo sami sebe . . . stvari nikad nisu u potpunosti stvarne (realne). One mogu biti, one jesu, samo u našim glavama. Smrt nas konstantno vreba dok prenosimo teret s jednog mjesta na drugo. To je stvarnost.
Naša obrana od smrti? Novi život. Beba. BB. Genetski, ovo je način na koji svi preživljavamo. Ovo je način na koji živimo. Kap po kap, svi se utapamo u vremenu. Previše kapi — utopljeni smo. Smrt je pod vodom, život je na kopnu. Granica? Plaža. Početak i kraj.
Što ako stvari postavimo na sljedeći način.
Što ako je cijeli svijet Death Stranding-a u Samovoj glavi? Što ako je svaka od lokacija, samo određena osoba u njegovom životu? Šetanje između lokacija, odlučivanje o najboljim i najbržim rutama iz sekunde u sekundu. Putovanje, a ne odredište.
Izašao si iz kuće. Ideš posjetiti prijatelja.
Prije nego odeš kod njega, odlučuješ svratiti po bocu vina koju ćete poslije podijeliti. Biraš rutu do trgovine. Bus? Vlak? Hodanje? Auto? Kojim putem ići? Dok hodate, možda glupo zvuči, ali . . . smrt vas gleda. Možda odmara u parku, možda se izležava na nekom neboderu, a možda će se samo spustiti od tamo negdje kad za to dođe pravo (njeno) vrijeme.
Konstantno referiranje na mostove, križanje, povezivanje . . . Što ako je sve samo u Samovoj glavi? Na prvu, možda netko ne želi biti vaš prijatelj, možda se netko ne želi pridružiti vašoj “mreži”. Možda želi. Kako te ocjenjuju? Što gledaju? Kako ti gledaš na njih? Kako ih ocjenjuješ?
U globalu, Death Stranding možda i nije igra. Možda je nada. Možda je upozorenje. Možda je sve samo Kojimin nimalo indirektni, ali ne i direktni podsjetnik da trebamo živjeti? Kako ocijeniti takvu “igru”? Hideo Kojima očito mrzi destinaciju, i *ja* se slažem. Hideo Kojima priča o putovanju. Na kraju krajeva, konačna destinacija je ista za sve nas. Prije ili kasnije, stići ćemo tamo. Hideo Kojima nam pokušava reći koliko nam zajedništvo može promijeniti i poboljšati putovanje. Jer ono je bitno. Ono je jedino bitno.
I za kraj, iako bi petnaestogodišnji ja (koji je većinu svoje prištave faze života mislio da je MGS najbolja stvar na svijetu) bio zgrožen tridesetogodišnjeg sebe zbog stvari koje planiram reći, reći ću ih sramežljivo (iako sam sve sigurniji u njih): Death Stranding je vjerojatno najbolja ideja koju je Hideo Kojima ikad imao. I to govorim iz, naravno, subjektivnih i najosobnijih razloga. I kad kažem najosobnijih, mislim da su u istoj mjeri najosobniji meni koliko su i samom Hideu Kojimi.
