Nikada nisam igrala Hitmana. Nikada me nije ni zanimao. Nešto u tom mrkom ćelavcu s pištoljem uvijek mi je govorilo da ovo nije serijal za mene. Ali onda sam pročitala Viperovu recenziju najnovijeg Hitmana i totalno se napalila. Pa gdje si bio cijelog mog života?! (Hitman, ne viper89. ) Šuljanje, prerušavanje, domišljanje i planiranje savršenog ubojstva. Ne znam zašto sam ja mislila da je Hitman neki generični shooter/beat 'em up...
Uglavnom, baš sam se bila zagrijala serijal i jarko htjela igrati aktualni nastavak, ali kako još uvijek nemam PS4, odlučila sam zaigrati Hitman: Absolution. Dečki s portala rekli su mi da Absolution i nije najbolji nastavak u serijalu i da bi Blood Money možda bio bolji izbor, ali ipak sam odlučila krenuti s Absolutionom. I mislim da to nije bila greška jer me nije odbio od serijala. Dapače, totalno me uvukao u svijet Agenta 47, toliko da sam se nakon završavanja igre odmah bacila na čitanje knjige Hitman: Damnation koja radnjom prethodi Absolutionu.
Mogu reći da sam generalno zadovoljna Absolutionom. Evo, priču sam završila prije valjda tjedan dana, ali i dalje replayam misije s ciljem rješavanja što većeg broja izazova i osvajanja većeg rezultata. Za mene je replay value definitivno tu. Lokacije su raznovrsne i zanimljive. Misije isto tako, iako, truth to be told, neke su manje zabavne od drugih, ali prostoji ta neka dinamika zbog kojeg igra nikad nije jednolična. U nekim misijama 47 je lovac, a u drugima je lovina; neke su misije duže, neke kraće; neke linearnije, druge manje linearne. Znam da se linearnost u ovoj igri uzima kao jedna od njenih većih, ako ne i najveća mana, ali meni i ne smeta toliko s obzirom da mi je ovo prvi Hitman pa onda nemam reference za određivanje optimalnog stupnja linearnosti. Ni na mehanike vezane za Instict i prerušavanje se ne mogu previše požaliti. Istina, nisu najbolje riješene zbog čega su više beskorisne nego korisne, no srećom pa mi ni taj propust nije znatno narušio iskustvo igranja.
Moj najveći prigovor je na račun igrine priče/naracije. Bila je bez dubine, bez fokusa, bez konzistencije, bez klimaksa, bez originalnosti. Završnica mi je dosta pokvarila ukupan dojam o igri jer i na polju gameplaya i na polju priče bila jako slaba (štura, ograničena, skriptirana, klišejasta). Mislim, cijela radnja bila je jedan veliki klišej, ali još bih i prešla preko toga da je to kulminiralo nečim konkretnijim, zanimljivijim, emotivnijim, da je i igrač na kraju doživio neki absolution. Ali od absolutiona ni A.
Stvarno šteta što je priča podbacila jer sve ostalo bilo je na razini. Odlična produkcija, odlična prezentacija, odlična glasovna gluma. Likovi su izgledali i zvučali uvjerljivo, ali džabe kad su skoro svi bili isprazne i generične ličnosti. Krenulo je uzlaznom putanjom, uvodni dio mi se stvarno svidio, ali onda se strmoglavilo u nesuvislost i površnost (a tu me onda i linearnost malo počela smetati).
No, kao što rekoh, Absolution me nije odbio od serijala i ne smatram ga lošom igrom. Nakon svega još i više želim odigrati novog Hitmana, pogotovo kad znam da ispravlja boljke iz prethodnika. :)
