Eto, dijelilo se za vrijeme pandemije hrpa helikopterskog novca, inflacija nabujala, a banke su se previše opustile ulaganjima u “sigurne” državne obveznice. Kripto tržište nije pomoglo (iako ironično, cijela priča je krenula o decentraliziranosti novca i pravom free marketu).
Da, na kraju će opet ispaštati radnici / porezni obveznici, kao i uvijek od ekipe koja traži zaradu preko noći, bez stvaranja dodane vrijednosti.
Nema tu pomoći.
Istina, nevjerojatno je koliko ljudi želi zaradu preko noći. Vjerojatno čak velika većina nas teži tome. I onda srljamo iz sranja u sranje.
Novac je ništa. Najobičnije obećanje. Treba uvijek plasirat u nešto opipljivo, odnosno generator novca i onda opet tako, i opet, i opet.
Znači, treba bit svodnik. Sve ostalo će kad tad propast, ali to tržište nikada.
Tzereen neće
i to je biznis. Pimp = biznis owner, prostitutke = assets = money
yakuza_stinger Kao da slušam Kiyosakija. Al da, najsigurnije kod nas i dalje izgleda tržište nekretnina. Zato se uglavnom i kupuju gotovinom, dok plebovi sanjaju o svojih 60 kvadrata koje bi otplatili do mirovine.
Zero ha čuj, on je fundamentalno manje više u pravu. Normalnim 9 - 5 radom se nikad nećeš obogatit, nit na takav način steć nekretnine.
Nije svima ni cilj da se obogate.
Mislim da većina ljudi samo žele biti "komotni" da se tako izrazim.
Ja sam jedan od takvih. Ne patim za novcem ni materijalnim stvarima ali shvaćam da je financijska stabilnost jako važna u životu.
Ali da, raditi u firmi 8-10 sati je samo preživljavanje ( uz povremene užitke) od mjeseca do mjeseca.
Da bi radio za nekoga i živio malo bolje moraš raditi u jakoj firmi na nekoj većoj poziciji ili imati neki prihod s strane.
Ja radim u firmi s cca. 40 zaposlenih i većina radi nešto s strane. Cure čiste apartmane, konobare vikendima ili na feštama, ljudi s sela imaju životinje pa prodaju meso i jaja, jedan kolega popravlja mobitele, drugi se bavi dubinskim čišćenjem, dvojica ronjenjem pa prodaju ribu itd.
Snalaze se ljudi.
Ja radim 31 godinu, od svoje 18. Pet dana u tjednu, četrdeset sati max uz tridesetak dana godišnjeg. Ne želim raditi ništa sa strane, ni jedne minute niti sam radio. Ništa mi ne fali, samo nek posluži zdravlje. Slobodno vrijeme nema cijenu, jedan je život i proleti. Rad je maraton a ne sprint na sto metara. Za osam-devet godina kad odem u penziju to je to, ne mislim raditi više ni sekunde.
Meni je apsolutno nezamislivo da pod stare dane ne radim ništa. Ok, sigurno ću usporiti tempo, no ne vidim da će me poduzetnički duh napustiti samo tako. Jednostavno ne percepiram rad kao “posao kojeg moraš raditi da bi preživio u gorem, priuštio gluposti u boljem slučaju”, nego kao aktivnost s kojom gradim svoje vještine (kao u RPG igri) i koja će me dovesti do nekih ciljeva za koje me baš zanima ako ih mogu realizirati. Ne znam, trenutno mi vrlo često radni dan počne ujutro u 7h i završi navečer u 20h. Nije mi teško, izuzev toga da nisam više s malim, no fleksibilan sam pa ću i to nekako uskladiti. Novac i ostalo materijalno što dođe samo bude onda posljedica tih realiziranih ciljeva.
Mislim da je ključ u životu da se čovjek makne iz te filozofije “radim za crkavicu i još dva posla da bih preživio” - istražiti sebe i ono što te uveseljava, nadograditi vještine da bih nekome stvorio dodanu vrijednost, naučiti sebe prodati (poslodavcu / klijentu), biti ponizan, odvažan, radoznao i izuzetno open-minded prema novim idejama / tehnologijama / ljudima / whatever. A ključ svega je jaka (samo)disciplina. Jebeno je teško, no dugoročno kudikamo bolje od okrivljavanja svega i svakoga za vlastite probleme.
Deadwalker Svaka čast! Lijepo da si se našao u nečemu od čega živiš a ujedno te ispunjava kroz osobni napredak, učenje i ciljeve.
Ipak biti privatnik/poduzetnik je drugi par rukava. I nije lako.
To je nešto na što većina nije spremna ( ne želi). Nemaju svi poduzetnički duh niti su spremni prihvatiti onu lošiju stranu kada radiš za sebe.
Sigurno je daleko stresnije nego raditi za nekoga. Posebno ako imaš zaposlene ljude prema kojima imaš odgovornost.
Kao što si sam rekao. Nerijetko ti je radno vrijeme od 7-20.
To je nešto na što ja osobno ne bih pristao.
Raditi 10-12 sati dnevno mi je previše. Nisam lijen nego kao što Sterlok kaže ništa mi ne može platiti moje slobodno vrijeme.
Da imam značajan društveni učinak, vjerujem da bi mi bilo u redu raditi i više od 8h dnevno. Motiviralo bi me. Ovako? Borba za četiri dana po šest sati. Život je jedan i ne planiram ga potrošiti radeći.
Da živim u nekoj normalnoj sredini razmišljao bih o tome da se zaposlim i da radim klasični osmosatni posao. U Hrvatskoj mi više ne pada na pamet natjeravati se s balkanskim šefovima i neorganiziranim drlozima od firmi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. Radije ću raditi za sebe i vući svaki dan po 10,11 sati, nego funkcionirati u takvom okruženju.
A ja gledam kako bih prestao raditi uopce.
