Prijavio sam se na forum samo radi ovoga. Dakle, zašto zaslužujem dobiti bon?
Dobro pitanje, sad bi bilo dobro i iz šešira izvući i dobar odgovor.
Dakle, krenimo redom.
Davih osamdesetih, kada su moji roditelji već imali dvoje djece, slučajno sam ja bio najbrži pa su dobili eto i treće .
Već od najranijih dana sam se grijao na trafo od commodorca 64 (naravno da ga nisam smio igrati dok je stariji brat šarafio po kazetofonu). Nekoliko godina kasnije, brat je dobio pc, sjećam se te 486-ce ko da je moja bila.
Na pc-u su već bile instalirane tri igre. Doom, Cool Spot i F1.
Sve sam mape znao po doomu i nijednog se neprijatelja nisam bojao, samo zato što sam (kao i obično) virio iza ramena bratu dok je on igrao. Tu i tamo sam uspio proći level ili dva od 7-UP točke kad je brat bio u školi, no nekom magijom uvijek je isto tako i brat znao da sam igrao (užitak je bio izvrstan, al afterparty sa bratom je bio bolan ).
Konačno sam došao i do tog trenutka da sam razbio kasicu prasicu i uspio izbrojati toliko kuna da kupim rabljeni psx, no kako nisam imao dovoljno za memory card, svaki put kada sam ga upalio trebalo je sve ispočetka igrati, jer nije postojao cloud ili nešto slično da snimim poziciju, no kako uvijek gledam s vedrije strane, nisam se dao obeshrabriti, te sam naravno, uvijek igrao samo prvih par levela (odnosno koliko je vrijeme dopuštalo da koristim tv, jer je drugima uvijek bilo nešto drugo "zanimljivije").
Punoljetnost mi nije donjela puno dobrog, kao što se može i zamisliti, ali i dalje pun elana, nastavio sam svoje gamerske pohode i upustio se u avanture na ps2-ci.
Tad sam već imao svoju sobu, pa možete zamisliti oduševljenje dok sam gledao u ps2 i mislio se kako je prekrasno igrati tu konzolu (normalno da ju nisam mogao igrati jer nisam imao tv u svojoj sobi).
Našavši ženu svog života, rekao sam roditeljima adio, te se preselio u podstanare jer je ta ista žena dijelila moju zaljubljenost za igranje igara. No igranje na ps3 je prebrzo prešlo u natjecanje te smo sve podigli na "hardcore" jer ipak živi se samo jednom, te smo dobili prekrasnu djevojčicu kojoj sam pelene mjenjao na extreme težini bez problema.
Kako vrijeme leti, tako je i ta djevojčica odrasla pa mi sada više ne dopušta uopće približiti se ps3, jer je naravno ona glavna na Little Big Planetu i inim, pa ja opet kao u mladosti gledam druge kako igraju te se mislim kako je krasno upuštati se u svakojake avanture gdje likovi nemaju nikakve veze sa realnošću te mogu bez problema headshotati bilo koga bez sankcija.
Za par mjeseci mi izlazi kredit pa se nadam da ću uspjeti priuštiti si ps4, bar da gledam u njega, ko u stara dobra vremena.
Tko zna, možda ću jednog dana i ja biti takve sreće te zaigrati...
Možda su sve to razlozi zašto zaslužujem dobiti bon, možda i nisu, al vrijeme je darivanja pa se nadam da vam je ovaj post donio ništa više doli osmijeha kojeg nitko ne može platiti.
Ovaj post i cijeli njegov sadržaj je u cijelosti izmišljen, te ni u kom slučaju ne opisuje tužne zgode jednog gamera kroz pustolovine koje zove životom :
Nakon svega izrečenog, napominjem da se nigdje nisam prijavio, te se ni nadalje ne prijavljujem za dobitak bona.