Ukratko? Da, precijenjene su.
Za dulji odgovor će trebati malo strpljenja za one koji čitaju jer se ipak moram raspisati. Osvrnut ću se na konkretne primjere, ali ću ujedno i malo monologizirati oko načina na koji se manifestira ta precijenjenost jer smatram da je ona poprilično jedinstvena kod Sonyjevih igara te odudara od onog standardnog metakritičnog pristupa.
Nema sumnje da Sony radi dobre igre. Budžet koji ulažu, često im se isplati zbog talentiranih timova koji stoje iza njihovih naslova. Rekao bih da kada je u pitanju pristup naraciji, tu se izuzetno trude smanjiti onu granicu između igre i filma. God of War je jedan od tri primjera koje ću spomenuti. Neprekinuti kadar kojim se priča pomiče dalje je stvarno fino izveden i popraćen kvalitetnom glumom. Days Gone me se dojmio time da, iako pomalo nezgrapno izvedeno, ima holivudski pristup svojoj priči koja ne bi bila ni upola toliko dobra da glumci nisu odradili toliko dobar posao. The Last of Us je logično spomenuti za kraj. Igra koja tu granicu, koju sam spomenuo, u potpunosti briše i radi jednu jedinstvenu sinergiju različitih medija.
Međutim, postoje određene nahvaljene ekskluzive koje ničime ne odudaraju od ostalih igara na tržištu. Tu govorim o igrama kao što je Spider-Man ili čak Ghost of Tsushima (o kojemu neću puno jer ga nisam igrao, već sam samo upoznat s mehanikama i ne bih htio ulaziti u samu kvalitetu igre bez da ju i sam odigram).
Spider-Man je za mene osobno najprecjenjenija igra prošle generacije. Igra koja je toliko nahvaljena, a zapravo je potpuno površno iskustvo koje bi da nije ekskluziva dobivalo 70/100 i to zbog lijepih vizuala. Polovica misija glavne kampanje koriste se kako bi igrača upoznale sa sporednim aktivnostima i to radi na apsolutno identičan način kao što se može naći i u toj aktivnosti. Da bi stvar bila gora, riječ je o čistim fetch questovima u kojima lovimo golubove ili pak sprječavamo zločin pri čemu je gameplay loop svaki put identičan. Nema razlike, već su samo brojke koje pune statistiku i vode do platine. Igra tek u svojoj drugoj polovici narativno postaje dinamičnija i zanimljivija i ne koristi puni potencijal modeliranog New Yorka.
Ghost of Tsushima je često opisan kao Assassin's Creed kakav je trebao biti u Japanu. Igra ima set aktivnosti koje se prate, napravljen je otvoreni svijet, kako bi rekli, by-the-book i funkcionira kao svaka dosadašnja open world igra. Međutim, tu igru se onda nahvali do nebesa, ali se Assassin's Creed, koji radi identičnu stvar već godinama, i to na konzistentnoj kvalitetnoj razini, kritizira da je isprazna i površna igra.
Tu dolazimo do jednog segmenta te precijenjenosti. Dok kritika zna zanemariti tu ekskluzivnost, igrači jednostavno ne znaju. To što su Sonyjeve ekskluzive precijenjene dolazi isključivo od igrača. Kao pečat elitizma u kojemu je ekskluzivnost ekvivalentna kvaliteti. Zbog toga je Spider-Man jedna od najboljih igara u godini. Zbog toga je Tsushima magično deset puta bolja igra od Assassin's Creeda.
Ista stvar vrijedi i za Horizon. Otvoreni svijet ispunjen aktivnostima koje nisu najoriginalnija stvar na svijetu te sidequestovima koji pak nisu na razini nečega što je prethodno izašlo (The Witcher je to puno bolje odradio).
Dodatno bih spomenuo kako je Sony našao svoj kalup akcijskih avantura, no isto kao što se kritizira da Bethesda radi iste igre ili kao što se isto govori za Assassin's Creed, nitko ne želi kritizirati činjenicu da Sony to isto radi preko svojih franšiza. Uncharted, God of War i The Last of Us imaju isti tempo svojih akcijskih avantura i izmjenjuju isti mehanizam razgovora i akcije koji se može vidjeti kroz većinu franšiza. God of War je samo vikinški Uncharted 4, dok je Uncharted samo Kratos kao lopov. Tu se The Last of Us djelomice ističe samim gameplayem koji se usporava, traži razmišljanje prilikom svog pristupa i malo odudara od formule, ali se zato vraća istoj izmjeni razgovora i akcije. To su jako dobre igre ispričane na predivan način, međutim, međusobno se samo razlikuju u ruhu. I zbog toga se kritizira Ubisoft, ali ne i Sony.
Za kraj bih spomenuo stav prema drugim igrama i studijima u kojima postoji struja igrača koja negira kvalitetu i učinak ne-sonyjevskih developera samo zato što nisu pod Sonyjem. Akvizicija Bethesde mi tu pada na pamet.
Sony radi vrlo dobre igre te bih se usudio reći da nije uopće imao lošu igru prošle generacije. Imao je i par igara koje stvarno pokazuju punu snagu njihovih timova, no to su igre koje se rade na isti kalup, s time da se preklapaju i s kalupom igara koje nisu ekskluzive. Jedini razlog zašto se Sonyjeve igre ističu od ostalih igara je taj da su im igre upravo to – ekskluzivne.
Zbog toga smatram da su njihove igre precijenjene. One ne dobivaju neproporcionalno visoke ocjene od kritike naspram ostalih igara. One su jednostavno stavljene na pijedestal od strane igrača koji su se zaključali iza određenih vrata i odbijaju iskusiti više toga što industrija nudi, smatrajući eksluzivnost razinom elitizma koji garantira kvalitetu kakva se drugdje ne može naći.
