Katkad se ovako prisjećam starih igrica koje sam igrao davnih godina a danas je na tapeti jedna baš meni najbolje danas reći simpatična igra.
Pitfall 3D: Beyond the Jungle.
Retro je opet u modi!!!
O kako sam volio ovo igrati.
Totalni krš, sada to uviđam pa možda i za ondašnje vrijeme a za današnje ni da govorim ali ostala mi je u lijepom sjećanju, svakako.
Kad pogledam što sam sve igrao i bio totalno oduševljen, zaluđen, onda se istodobno zapitam?
Što se putem desilo?
Kao da sam, ma svi mi svih ovih godina postali malo pregizdavi, sitnjičavi i počeli cijenit sve više hardver doli softvera i tako sudit ono što je dobro a što nije.
Hardver mi neće vrtit ovo bez pada frameratea a igrica možda vrhunska nit ne primjetimo.
Ipak ima nade jer u srcu pravi gamer zna cijenit i ne srami se onog što se odvijalo na njegovom tv-u via plejka ili neka druga škatula od konkurencije.
Koga je nekad bilo briga što se nalazilo u samoj škatuli a i za pomalo "čudni" spisak specifikacija.
Općenito govoreći.
Bilo nas je malo više briga što se nalazi na dijamantnom okruglom disku i to doslovno na disku a ne u disku kao znate ono, data (podaci).
Kada si vidio onu utisnutu sličicu (cover) ako jest postojala jer skupo je još bilo i na disk tiskati sliku i ako si naravno kupio original, onda si znao da je to to.
Ljubav na prvi pogled. (Barem sam ja tako birao igre ili na sličan način).
Kada mi je sličica sa kutije šaputala na uho: "nabavi me i nećeš požaliti",
jer jebiga, piratske sam tad više nabavljal ali postojali su časopisi sa originalnim sličicama i imali funkciju kao tv reklama, koji proizvodit kupiti.
Ili bi taj ili neki drugi disk druge igre sa čitavom kutijom bio moj ili ničiji.
Što se i samog Pitfalla tiče, nisam imao origigi, zapravo posudio sam piratsku, išao bih je malo igrat tek za probu i rekoh, koja ludnica od igre, šašavo i simpatično. Igrat ću je kad završim ove koje trenutno već hendlam.
A za Pitfall sličica je inače bila meni vrh, onak moćna.
A sad malo i o samoj igrici.
Prastari Pitfall kojeg su razvili dečki iz Activision studija i izbacili na tržnicu (kako koju) 1998 god. za prvi PlayStation a evo prije pročitah, trebao je izać i za SEGA-in Saturn ali taj poslić je otkazan pa je igrica postala i bila plejkina ekskluziva., yeah…! 
Ova igrica sada je kao sendvič iz automata, pojest ćeš ga, nećeš umrijet, ali nećeš ga bome nikom ni preporučit, hehe!
Igrica te pokušava osvojit kombinacijom 3D platforminga, stare škole Pitfalla i Indiana Jones vajbom.
Što je romantično ko pokušaj da se obnovi veza iz osnovne škole, simpatično, al’ svima je jasno da to više ne funkcionira.
Glavni lik Harry (ne onaj iz Silent Hilla 
) skače, trči, hvata se za užad i spašava džunglu… razbija dijamantiće i još štošta jer gameplay je bio baš bogat za ono vrijeme. Utrpano je tih elemenata kao kad vam kumica ubacuje u vrečicu povrća da dođete opet i sutra.
Sve to s odmakom vremena izgleda kao da je režirano od strane par pospanih lemura i zaboli me đon što je tako bilo, ali baš zato ima neki svoj šarm.
Kontrole su ponekad bile toliko nepredvidive da imaš osjećaj kao da igraš s daljinskim od klime, ali kad stvar profunkcionira, osjetiš onaj vajb i toplinu oko herca i pomisliš: “Ajde dobro, nije još sve izgubljeno.”
Grafika je onaj tip 3D-a iz kasnih 90-ih gdje je sve izgledalo kao moji raniji 3D renderi a i sad mi se poneki takav desi. To je brain cell, ne možeš izaći iz vizualnih okvira koji su te obilježili odmalena.
Dakle modeli i opčenito grafika sa paletama šarolikih boja kao da je napravljeno od plastelina koji se rastopio na suncu.
Ali? Ali, ali? Ima nostalgiju. Onu pravu, onu gdje se pitaš:
“Kako smo mi ovo nekad igrali i bili oduševljeni?”
Glazba je meni bila čist OK, čak uhu draga jer maloprije sam si pustio neke zvukove i uffff. Hvata me opet ta nostalđi.
A sa druge pak strane ništa što bih si možda pustio na duge staze u petlji dok modeliram pizzu ili što već u Blenderu.
ali taman solidno da te drži budnim dok ne padneš u još jednu rupu koju apsolutno nisi vidio zbog j....e kamere koja je odlučila radit po vlastitom horoskopu.
I za sam kraj, sve u svemu:
Pitfall 3D je kao staro Kinder jajce, znaš da je čudno i da je iz nekog drugog vremena, ali ako ga otvoriš s pravom dozom nostalgije, dobit ćeš barem jedan osmijeh.
Simpa, blesavo i totalno 90-tih. Ak' voliš retro, proći će ti bolje nego što igra želi priznati.
