Avantura je završila, sinoć, u jednom dahu.
Je li sve savršeno? Naravno da nije. Postavlja li nove standarde i pomiče li granice interaktivnog medija? Ne. Zašto je onda toliko dobro, pitate se? Upravo to što ne pokušava biti nešto novo, ovo je old school igra rađena za old school gamere. Ova igra je putovanje u prošla vremena i toga se ne srami, uopće.
Kada su izašle prve recenzije, u kombinaciji sa komentarima koje sam nalazio u bespuću interneta, stekao sam dojam da se radi o prilično prosječnoj igri, igra koja možda niti nije vrijedna tolikog čekanja i još jedna od onih igara koja će završiti na stupu srama, među ostatkom propalih Kickstarter projekata. Boy, was I wrong.
Grafički igra izgleda prekrasno. Ovako se rade 2D spriteovi, a ne da mi svaki put pozli od nakupine piksela kad se kamera približi likovima (da, tebe gledam rimejkani Star Ocean 2). Dizajn spriteova je dobar podsjetnik zašto Suikoden 2 i dan danas izgleda besprijekorno. Jasne linije, živost, čak i poneka facijalana ekspresija. Izgleda i djeluje apsolutno besprijekorno. Ta kombinacija 2D likova unutar 3D svijeta daje svijetu živost pa je i kretanje kristalno glatko. Dizajn svijeta definitivno vraća u PS1 eru i ne mogu biti sretniji zbog toga. Neke od lokacija izgledaju apsolutno savršeno, omjer svijetla, sitnih čestica u zraku, sa uključenim depth of field izgleda besprijektono. Neke lokacije izgledaju pomalo suhoparno, poneko selo ili gradić, ali sve mi je to bilo zanemarivo.
Što se combata tiče, ovo je klasični Suikoden, koliko Suikoden može biti klasičan. Standardni raspored komandi tijekom borbe, magijske rune, obrambena mehanika i item. Postoje i Hero Attacks, koji su, kao što znate, kombinacija napada dvoje ili više likova. Ima ih dosta i jako su zabavni, vizualno jako privlačni i prepuni svjetlosnih detalja. Zanimljivo je slagati ekipu pa otkrivati tko što može napraviti. U borbu vodimo po 6 likova i borbe (točnije, pozicije) na kojima likovi mogu stajati su jako zanimljive. Uglavnom u boss borbama likovi će vrlo često biti raspoređeni po bojnom polju pa se dobiva jedan fantastičan cinematic feel i sve skupa ostavlja dojam da se odvija jedna prava pravcata bitka kada svi počnu skakati uokolo. Boss borbe donose i gimmick element pa se tako možemo sakriti iza kamenja i zaštiti se od napada ili zapucati iz topa te zaustaviti napad bossa. Takvih situacija nema puno ali su jako zabavne.
Dvoboji su sljedeći element koji bih volio spomenuti. Nema ih puno ali toliko se glatko izvode, toliko su cinematic da sam svaki dočekao sa takvim oduševljenjem da ih nisam želio niti završiti. Prava over the top anime akcijska sekvenca koja svakom udarcu daje težinu. Teško je i opisati osjećaj dok se dvoje likova mačeva a oko njih frcaju iskre ili se pak odluče udariti magijom i zadati konačni udarac. Uistinu predivno.
Warr Battles su također prisutne i iako ostavljaju dojam da su vođene isključivo kroz AI ipak se nekada mora pripaziti na raspored i odluku koju jedinici postali u napad. Iako su poprilično jednostavne, vizualni stil stvara dojam kolosalnih bitaka pas se često dobiva osjećaj da se odvija pravi ratni sukob. Svaka od jedinica ima i poneku specijalnu zapovijed pa je katkada dobro razmisliti što, kada i kako napraviti.
Tu je i element razvoja dvorca. Za razvoj koristimo razno razne materijale te novac koji zarađujemo dovođenjem novih likova i pokretanjem poslova unutar grada. Što se više grad razvija, raste broj stanovnika pa samim time i količina novaca u blagajni. K tome, možemo slati timove u posebne ophodnje i iskapanje ruda ili pak sječu drveća. Sve djeluje poprilično jednostavno ali daje igri dubinu i svemu tome daje jedan osjećaj zajedništva.
Igra generalno uopće nije teška a još manje frustrirajuća. Ne znam o čemu su sve te silne recenzije pisale. Bossovi mogu (i hoće) udariti jako ali ništa što jedna vodena runa ne može izliječiti. Nisu nepošteno zahtjevni i svaki se može riješiti kroz planiranje poteza i razumijevanje načina na koji boss funkcionira. Što se same težine tiče, nakon nekog vremena možemo dobiti labirint za vježbanje, koji se itekako može explojtati i nabubati levele kao od šale pa tako da se end game može završiti kao od šale (što sam s ponosom i napravio jer sam obični besramni kežualac).
Muzika… joj, muzika. Sakuraba i Naruke su razorili sve pred sobom. Nisam ovo očekivao, štoviše, očekivao sam da će Granblue Fantasy imati najbolji soundtrack ove godine i to bez ikakve konkurencije. Ali eto, došao je Eiyuden i potukao se bome poput prave zvijeri. Drago mi je zbog Sakurabe jer je već nekoliko godina na glasu kao generični dosadnjaković koji je izgubio "ono nešto". Ne, nije. Ovo je pravi pravcati Sakuraba iz one PS1/PS2 ere sa apsolutnim bangerima na soundtracku. Michiko Naruke je jedna od podcijenjenih kompozitora a najpoznatija je po Wild Arms serijalu za koji je skladala cijelo brdo kvalitetne glazbe. Još kad sam otkrio da im je u pomoć priskočio i Noriyuki Iwadare (Lunar, Grandia) mojoj sreći nije bilo kraja. Igra ima jednu od najzaraznijih borbenih tema koju sam u posljednje vrijeme čuo. A sam način i trenuci kada koriste određene pjesme su apsolutno pogođeni. Svaka im čast.
E sada… što to nije bilo dobro. Uglavnom sve što ne valja spada u sferu quality of life elemenata. Ponajprije ograničen broj predmeta u meniju. Iako se može povećati igranjem i razvijanjem, ipak ostaje jako malo mjesta za sve što se može pokupiti. Posebno ako ste zaboravili isprazniti torbu prije nego li ste otišli u nova prostranstva (kao ja, SVAKI SVAKCATI PUT) pa se onda nađete usred dungeona, ne vraća vam se na sami početak a baš ne biste željeli baciti lijekove jer eto, boss može udariti jako pa se nečkate i onda se ipak vratite na početak i ispraznite torbu. Općenito je manevriranje kroz menu dosta zamorno jer prilikom prebacivanja kroz određene dijelove postoji jedan mali delay od sekunde koji onda još i dodatno uspori cijelu stvar. Opremanje likova je također naporno, posebno rune. Na toliko velik broj likova, uz maleni delay kod otvaranja/prebacivanja prozora dolazi do frustracije.
Nadalje, jedini element borbe koji mi se nije svidio su rune. Tek neke high tier rune bivaju korisne za napad, dok su one slabije u potpunosti beskorisne. Izuzev vodene rune koja je najbolja za liječenje, koristio sam samo vaternu runu za napad. Ostale su ili slabe (čak i high tier) ili su besmisleno raspoređene pa imaju velik broj enhance čarolija (koje su beskorisne). Tako da sam uglavnom koristio pasivne rune i fizički napad. Uz to, jako velik broj likova ima ograničen broj runa koje na njih možemo staviti a uz to neka polja su im zaključana ispod skilla ili pak imaju ograničenu vrstu runa koje mogu opremiti. Takvo što umanjuje customization i odaje dojam kao da igra odlučuje što će igrač napraviti a ne obrnuto.
Priča je dobra, jako lijepo osmišljena i ispričana ali… mogla je biti malo hrabrija. Ovo je tek prva igra, znam, ali nadam se da će se u budućnosti potruditi i ponuditi nam ono što je Suikoden učinilo posebnim.
Obzirom da smo već dobili potvrdu da je dvojka već u fazi planiranja jako se radujem početku ovog novog serijala. Nadam se da će se ohrabriti i ponuditi nam još bolju igru. Prostora za napredak ima na pretek, bitna je samo volja. nadam se da će poslušati feedback igrača i potruditi se u budućem nastavku. Imaju bogat svijet, pregršt zanimljivih likova i onu esenciju old school JRPG-a, samo treba posložiti sve na svoje mjesto i očekuje nas nešto posebno.
Eiyuden možda nije savršena igra ali je daleko od arhaičnog smeća kojeg su neki opisivali. Da, možda neke stvari jesu zastarjele, manevriranje kroz meni je sporo i ponekad frustrirajuće ali ova igra ima dušu. Ona je prava oda old school gamingu na kojem sam odrastao i vrlo često mu se znam vratiti. Stoga mi je poprilično lako zažmiriti na jedno oko jer, ljudi moji, NAPOKON smo dobili novi Suikoden.
