najviše sam čitao (da ne budem suviše peškast i sentimentalan, pa kažem - volio (ewww)) GamePlay. radi se o tome da je to jednostavno bio moj časopis, ps2 je bila moja konzola, a moje godine u to vrijeme su bile moje godine.
treba biti pošten prema sebi i prema drugima i jednostavno reći da je ps2 era najplodnija i maštovitim igrama najerotičnija era videoigara ikad. jebate, pa ti si se moga spustit u grad s manje od dvista kuna i vratit se doma s onim brojem igara koji ti je uspija ostat na rukama na putu do doma ili koliko ih je uspilo stat u kesicu. i tu ne govorim o bilo kakvim igrama; govorim o najčudnijim (u isto vrime automatski i najboljim i najzabavnijim) igrama za koje nitko od tvojih duplo manje cool prijatelja nego šta si ti to bija uopće nije čulo. a industrija je bila toliko jaka i plemenita da si isti taj proces nabavljanja igara moga radit svaki tjedan.
mislim, konstantno se vraćamo "nazad" (šta apsolutno podržavam btw), ali . . . nitko, baš nitko mi ne može reć, niti može znat koliko je dobro bilo "prije", osim ako se nije izvaljao po tapetu tog vrimena kad su Suikodeni šibali ulicama i kućama ka da su raketno gorivo u obliku prvih Playboya u životu, a mi full nabrijani u raketi za adolescenciju.
Flipper Čekaš mjesec dok ne izađe, a pročitaš cijeli časopis u dva dana.
reci to nekome tko je prije neki dan slično promislija u kontekstu književnosti čitajući zadnju rečenicu murakamijeve sedamsto stranica dugačke zadnje knjige koju je prebio u tri dana, a na čiji je prijevod iste od strane Voje Šindolića čekao malo manje od tri godine. ili je posao nezahvalan ili sam ja (ili on).
