Zero optimizam je uvijek zdrav, ona neka misao da će sve nekako ispasti dobro, ovako ili onako. Najveći ljudski problem su konstantne mijene muke i komfora. Di cijele generacije izgube motivaciju za napredak nakon što se njihovi roditelji jedva izvuku iz blata.
"Šta bi bilo-kad bi bilo" kao odgovor na neku zamisao je oduvijek korišteno za prihvaćanje trenutne stvarnosti i rezignaciju pod ogromnom masom događaja na koje nemamo skoro nikakvog utjecaja kao pojedinci. Čeka se napredak, čeka se netko, čeka se uvijek nešto. Uvijek se gladno, žedno, uvijek se strahuje od sutra, od drukčijeg, od napretka. Tako i dolaze na vlast ti i takvi.
Nije nimalo čudno da je praktički cijela futuristika i SF zbirka raznih vrsta apokalipsa i totalno bleak. Čak i oni koje zamišljaju utopijsku budućnost stavljaju uvjet da se prije toga mora dogoditi nešto užasno.
Preko trnja do zvijezda. Bez muke nema nauke. Itd.
To je više-tisućljećna misaona zamka koje nikako da se riješimo.
Možemo li zamisliti da kao ljudi zaustavimo taj determinizam kojeg sami zazivamo, da jedan dan "stanemo na loptu" i odupremo se vlastitoj inerciji i krenemo u sutra.
.
A ne u još jedno danas.
