Neću puno pisati o tome rukometa, dočeka i svega što se događalo samo izraziti svoje mišljenje bez nekakvih daljnjih rasprava.
Živim u Hrvatskoj, volim Hrvatsku i ponosan sam na naše sportaše. Bio sam pretprošle godine u Njemačkoj na Euru, rado obućem dres hrvatske reprezentacije itd. Također, smatram kako postoji puno lijepih domoljubnih pjesama kojima se pokazuje ljubav prema domovini bez da se ikoga mrzi ili da sadrže konotacije na neke prijašnje režime kao što su Moja Domovina, Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj, Tamo gdje sam rođen itd. Pjesme koje sam naveo (i još mnoge druge) rado ću poslušati no Thompsona nikako ne podržavam i nemam pozitivno mišljenje o njemu. Jedina pozitivna stvar koju imam o tom čovjeku je da je dobar biznismen, odnosno da se okružio dobrim managerima koji su svi skupa pogodili nišu i iskoristili situaciju kako bi zaradili novac i tu im treba zapljeskati.
Što se tiče sportaša, u ovom slučaju rukometaša (iako mislim da bi bilo isto da su u pitanju bili vaterpolisti, nogometaši itd.) - svaka čast dečkima na uspjehu koji su ostvarili prošle i ove godine i mislim da su doček zaslužili. Poanta sporta i sportaša koji promoviraju državu je spajati, a ne razdvajati ljude i mislim da su ovdje pogriješili. Čak i ne mislim da su imali zle namjere što su htjeli Thompsona na dočeku već da su bili pod dojmom i emocijama koje su samo dodatno rasplamsane. Smatram kako su trebali prihvatiti doček na kojem bi se pjevale Thompsonove pjesme i da bi bili svi više-manje zadovoljni te ne bi došlo do svega ovoga, pogotovo jer je situacija ionako dosta loša i narod nikad nije bio razdjedinjeniji. Znam ljude iz svoje blizine koji su bili veliki navijači i podrška rukometašima, putovali na svaku njihovu utakmicu van Hrvatske, potrošili bogatstva na putovanja i imaju osjećaj da su im rukometaši jučer pljunuli u lice.
Lijepo je rekao Lino Červar jučer da ne zna što se dogodilo i gdje je pošlo po krivu. Dok je on bio trener pjevala se Morska vila Daleke obale i bila su neka druga vremena kad je stvarno postojalo određeno zajedništvo. Još veći paradoks je da je 98' na dočeku pjevala Severina, praktički tri godine nakon rata nije bilo svega ovoga već su bila neka druga ljepša vremena. Tad su sportaši radili svoj posao, pjevači svoj, a političari svoj i nije bilo miješanja. Žalosno je da više od 30 godina nakon rata imamo ovo što imamo.
I dalje ću pratiti i navijati za naše sportaše, otići na pokoje putovanje i obući dres s kockicama. No ovakve situacije me na neki način ražaloste jer se radi stigma da ljudi koji ne vole Thompsona nisu domoljubi što je apsolutno pogrešno. Domoljublje se ne iskazuje mahanjem crnim zastavama i vikanjem određenih pozdrava već malim svakodnevnim djelima.
