Beyond: Two Souls

Platforme: PlayStation3, PlayStation 4 TBA



Beyond: Two Souls is an interactive drama action-adventure video game for the PlayStation 3 home video game console, created by French game developer Quantic Dream and published by Sony Computer Entertainment. It was released in October of 2013. The game features Jodie Holmes, one of two player characters. The other is an incorporeal entity named Aiden: a separate soul linked to Jodie since birth. Jodie, who is portrayed by actress Ellen Page, possesses supernatural powers through her psychic link to Aiden, growing from adolescence to adulthood while learning to control Aiden and the powers they share. Willem Dafoe co-stars as Nathan Dawkins, a researcher in the Department of Paranormal Activity and Jodie's surrogate-father-figure. The actors in the game worked during the year-long project in Quantic Dream's Paris studio to perform on-set voice acting and motion capture acting.

Dok krećem pisat ovaj tekst igra je pređena, ali dojmovi još nisu slegnuti nego su vrući te ni sam neznam kakva će biti završna zaključna rečenica odnosno svukupan dojam. Jedan sam od velikih fanova Quantic Dreamovih igara i jako mi se sviđa njihova različitost od ostalih developera igara u tome da ponude unikatnu viziju igre u službi emotivne priče i filmskog iskustva. Drago mi je da sam odigrao sve igre iz QD radionice i moram priznat da mi je drago što su sve tri igre u dodiru sa paranormalnim aktivnostima. A sada ću objasniti i zašto. Jako je teško i riskantno udjeliti i postaviti pred širu publiku, materiju koja nije dostupna i u širokoj upotrebi, nego naprotiv; nešto čemu se 99,99% populacije nikada neće ni približiti, barem ne u bližoj budućnosti, a da sve to ima nekakvu smislenu priču. U sva tri nastavka priča sa paranormalnim pije vodu, ukoliko se možete poistovjetiti sa tim svijetom u kojem te stvari postoje. Ukoliko vam taj svijet mašte ne paše, u startu se pojavljuju predrasude.

Neznam dal bi igru častio epitetima u vidu audiovizualne prezentacije, jer mogu biti samo slatkoriječiv za što mi se često prigovara. No igra je zaista nešto najbolje od grafičke mogućnosti na konzolama "zasada" svih generacija. Ekspresije lica, govor iliti lip sync, kretnje lika, fizika svega u smislu interakcije, ma svaki segment igre u vizualnom smislu je da ti pamet stane. Niti jedna igra me nije toliko grafički impresionirala kao Beyond. Jako često sam pomislio; nemoguće da se ovo vrti na PS3-u. No ima jedna caka zbog koje je sve to kudikamo lakše bilo, a zove se letterboxd tehnika, u kojoj je oduzeto 1/3 ekrana kako bi se igra glađe izvodila i moram priznati da mi uopće nije smetalo. Da nebi svi hvalospijevi išli na grafiku, moram prije svega pohvaliti sve glumce koji su radili na igri kao i motion capture tehniku koja izgleda kao čudo neviđeno. Ellen Page i Willem Dafoe, kao i sporedniji likovi u igri su napravili fantastičan posao glumom, no ni ne čudi budući da su glumci sa sjajnim iskustvom. Ellen Page me toliko impresionirala svojom glumom da se ne sjećam kada sam se toliko emotivno vezao za nekog lika u igri. Doslovce sve emocije koje ili kaže ili zadrži za sebe igra to može osjetiti i poistovjetiti se s njome. Fantastičan posao svih glumaca i kapa do poda QD-u na izboru istih. Još samo da se dotaknem toga da se jednostavno nemogu složiti da je Willem Dafoe premalo vremena u igri i da igra premalu ulogu, naprotiv sjajna je njegova uloga od početka do kraja.

Ono što mi se nije svidjelo i s čime sam se borio tokom cijele igre, preskakanje scena i konstantno vraćanje u prošlost, pa u budućnost, pa u prošlost, pa opet u budućnost. To stvarno nebi bio problem da ta tranzicija ima nekakvog smisla, tj. da tok radnje ide ka drugom, pa da se zbog posljedice ili uzroka mjenja vremenski preriod. Ovako to izgleda poprilično kaotično te stvara (barem meni) nekakvu nervozu u shvaćanju same priče. Nisam imao problem sa radnjom u tim svim scenama, niti sa likovima, koji su bili tek tu da popune prazninu u Jodienom životu. Shvatio sam ih kao sporedne i logično mi je bilo da se ne vežem za njih budući da nisu pretjerano vezani za priču oko koje se sve vrti. Ti sporedni likovi oko kojih se igra ne zadržava puno, su točno toliko dugo tu da okarakteriziraju sve Jodieine stavove i poglede na život i na ljude koje susreće. Tako vam je igra bezuvjetno približila Jodie da shvatite tu muku, žrtvu i"prokletstvo" koju nosi na svojim plećima. Dok sam kontrolirao Jodie i birao odluke koje mi se nude, poistvojećivao sam se s njezinom dobrotom, ali i oprezom. Tako da sam ju kontrolirao nekako zaštitnički, kao što povrijeđene osobe imaju oprez i drže distancu prema ljudima koji im prilaze. Kontrola Aidena kroz igru je ono što je dalo nekakvo osvježenje u odnosu na ostale, tj. prijašnje QD projekte. Puno više interakcije sa okolišem i donekle kompleksnije kretanje kroz igru nego prije. Moram priznat da sam sa guštom vodio duhovni entitet, za razliku od Jodie, koja mi je nebrojeno puta tokom akcijskih scena, jednostavno bila teška za kontrolirat, ali samo zbog besmislenog propusta Quantic Dreama. Nekad jednostavno neki potezi odnosno QTE nisu logični. Možda vam naizgled logično da skrenete lijevo ili desno, ali igram uvijek ima samo jednu dobru stranu, pa kada nešto pada na vas, vi ćete lijevo ili desno i kad odaberete lijevo igra vas prekida i sljedi vraćanje pozicije zbog toga što je samo desna strana bila prava. Isto tako kod kontriranja nekih udaraca, logično je da vam potez ide prema tome, ali je i logično kada nekakav objekt leti prema vama, da ga amortizirate odnosno da ga propustite u točno tom smjeru u kojem leti, ali igra besmisleno prizna da i na te leteće objekte idete kontra napadom, dakle ususret toga. I stoga kontrola u igri u akcijskim scenama nebrojeno puta je kaotična i tu je trebalo uložit puno više logike i truda. Na sreću toga nije puna igra i ne utječe toliko na ukupan dojam o igri ili kvaliteti iste.

Sama priča i i sve vezano za Jodie i Aidena mi je pun pogodak. Baš imerzivno i posebno iskustvo (s kojim sam doživio jako emocionalno poistvojevćivanje), odnosno putovanje kroz njezin život u 15 godina. Sve mi ima smisla, osim što sam pomalo izgubljen u onom periodu kada je bila beskućnik. Igra se bavi emocionalnim padovima, političkim zavrzlamama i aferama, preispitivanju ljudskih vrijednosti i pohlepom, zlobom i lojalnošću, ljubavi i poštivanju. Sve u službi priče mi je fino sijelo, pa čak i Amerika Big Boss story, zbog toga što je to surova realnost. Sve je usko povezano i neznam što bi u cijelom scenariju trebalo promjenit da se zadovolje svi ukusi. No uvijek će biti cijepidlaka. Na svakom je igraču da na svoj način doživi priču i da da svoj sud koliko ga zadovoljavaju ili ne QTE koncept igre kao akcijsko filmsko iskustvo. Moram priznat da mi je Heavy Rain nešto bolja igra, jer je kompletnije iskustvo. Što zbog nevjerovatne činjenice da igra ima 5 različitih završetaka, što zbog toga, da možete likove izgubiti u naranijim stadiju igre, a možete ih sve sačuvati i imati nevjerovatno različite krajeve i dojmove cijele priče. Beyond: Two Souls nije igra za svakoga, pogotovo ne ljude koji preziru QTE evente, a QD koncept igara ih nimalo ne privlači. Meni se svidjela igra i oduševio se iako ima svojih mana, te ću je još najmanje jedanput preći. Unikatno iskustvo koje svakako preporučujem.

Jep, moj bed kada sam pisao post.
Fahrenheit i Two Souls imaju paranormalno...

Pa obje igre dolaze, samo se nezna još točan datum.  :)