Svaka zabavna industrija je preplaćena. Ti možeš nazvati to nebitnom stvari, ali ako je 80,000 ljudi voljno platiti kartu za doći na stadion, a dvije milijarde sjesti pred TV i gledati, očito i nije toliko nebitna njima. Nogomet, kao uostalom i svaki oblik zabave, služi čovjeku za nekakav bijeg od surove stvarnosti. On u ovoj priči ponajviše jer traje preko 100 godina i jer je nešto poput "American dreama". Budi nadu i u onom malom dječačiću iz Nairobija da može postati netko. Takve priče se uostalom i ostvaruju, nemaš puno nogometaša iz bogatih obitelji, nego tamo di je frižider bio prazan. Exhibit A - Luka Modrić koji je šutao kamen između nogu ovaca na Dinari. Da, bogati ga igraju sada, ali postoji put kojim su došli do toga. Naravno da je ovaj elitni dio nogometa preplaćen, ali to je tip of the iceberg. 80% nogometa, ako i toliko malo, se igra na poluprofesionalnim ili amaterskim razinama. Ponoviti ću se, društvo je to htjelo, nogomet im je to dao. Kada društvo kaže, boli me kurac za nogomet, on će nestati. No, to se neće dogoditi skoro. I ne treba kriviti niti sport kao takav, niti igrače, pa čak niti organizacije za taj konkretan krimen. Treba kriviti prirodu čovjeka koji od prethistorije voli gledati tko može dalje baciti kamen.
