Moram napisat ovdje.
U zadnjih mjesec dva sam jako frustriran što se tiče igranja.
Pokušavam iskoristiti svaku sekundu svog dnevnog vremena da igram. Igra mi se i želim igrat stalno. Prebacivat se iz igre u igru, cijeli dan.
Ali kad si ovako već stari konj ne ide sve onako kako si zamislio. Naprimjer, dođem doma neki dan i upalim igru, u istom momentu kaže žena ajd dijete odvezi tu i tu. Ajd, reko, može, odma uzmem gajbu piva usput. Sad ću ja to sve u pol sata. Odvezem dijete, stanem s likom, kaže ajd sjedni pivo popit, ajd, cugnem pivo na dvaput, reko moram dalje. Odem i po pivo usput, odvezem se u neku uličku sa strane popišat, pa se sjetim još u Konzum stat po nešt…
Dođem doma za sat i po.
Pokrenem misiju i završim je.
Moram s cuckom napravit krug.
Vratim se.
Odigram misiju.
Stiže mrak i kupanac/spavanac.
Efektivno igranje pol sata dnevno.
Pol jebenih sata.
Drugi dan, poslije posla odmah odem na trening. Dođem doma strgan i stignem jednu misiju odigrat. Pitanje da li mi se da.
Treći dan. - isti kao prvi. I tako u krug.
Živili vikendi i igranje igara!
Poanta je ta da kad sam bio klinac nisam imao nikakvih obaveza i mogao sam po cijele dane igrat.
Posao je taj koji me sad sprječava u tome da igram kak bog zapovijeda.
Postajem depresivan i ŽELIM IGRAT!!
Bit će bolje, netko viče….
