Barem kod nas u Dalmaciji, kolika god bila tragedija ili tuga na kraju se uvijek okrene na zezanciju. Uvijek se pronađe netko, neki rođak od rođaka kojeg nikad nisi vidio, a koji nekom jebenom karizmom povede s anegdotama, prepričavanjima lijepih trenutaka i smijehom. Na kraju kad više nitko nema što reći, netko stariji i iskusniji prekine tišinu sa "samo neka je po redu" bangerom, toliko izlizanim i ocrtanim elementom takvih okupljanja da opet izazove smijeh i posluži kao tranzicija u širu zezanciju. Ne znam kako je u drugim krajevima, ali ima nešto lijepo u svim tim izmjenama koje se stoljećima vuku i evoluiraju kroz narod. Na koncu izađeš s nečim pozitivnim na čemu gradiš za dalje, a meni se čini da je to tebi ovaj tvoj mali s toliko genijalnim pitanjima i zaključcima za svoju dob. Prepričavat ćete ih.
Ja nisam karizmatičan, često krivo interpretiram okolinu i pretjeram, ali mislim da smo spremni za tu drugu fazu jer život ide dalje. I valjda neću sad pretjerat u morbidnosti, ali sjetio si me na to. Moj stari je otišao u specifičnim okolnostima i ja sam bio taj koji je trebao prepoznavat i to sve. E sad, majke mi stvarno nisam baš toliko bolestan, ali s obzirom na okolnosti i ono što je čekalo kasnije, imalo je smisla da ga slikam. Ono na što nisam računao je da Google sve to automatski diže u cloud. Par mjeseci kasnije držim prezentaciju na poslu, castam neke slideove s clouda i nekako, nemam pojma kako, otvori se onaj memories story, nešto što je gugl automatski generirao pod "sretni trenutci s obitelji". I eto ta slika.. Ne znaš tko je više u šoku, ali poslije smo se smijali tome i zajebavalo me sve dok nisam otišao iz firme. Kako sam lijen za takve stvari i nisam odma obrisao, poslije me još nebrojeno puta izbezumilo privatno i uvijek taj memory gugl gurne u neke morbidne kategorije.
