foggy sorry, fakat ne kužim kaj si napisao. Kaj imaginarni prijatelji? Ja imam imaginarne prijatelje? Ti po centrima imaju imaginarne prijatelje? Fakat ne kužim.
Ja imam sreće da sam ili ta generacija ili jednostavno imam takve prijatelje da se i dalje druže normalno. Da se uzme dijete i ode se na Sljeme ili Maksimir radije nego u shopping centar.
Ali isto tako kad iz nekog razloga moram skoknut do shopping centra, vidim da su tamo cijele obitelji sa djecom. Na poslu čujem da tamo idu obitelji s djecom. Jer ne znaju kud bi, gdje bi. kaj bi sa sobom, nego rađe tamo. Ne da im se odgajat djecu već iz zapiknu u igraonu ili ih vode po dućanima da ih distraktaju, umjesto da pričaju s njima. Pa evo, ako se ne varam i Tuhy može posvjedočiti da su shopping centri puni ljudi koji kao obitelj idu tamo na vikend druženje.
A da ne spominjem ekipu koja izađe u kafić i šuti. Toga ima posvuda. Čak je i nebitno koji spol. Nakon kina se recimo znamo zaletit u Mekić na kavu i sjedimo i pričamo cijelo vrijeme, a kraj nas 4 dečka sjeda za mobitelima, piju colu i šute više od sat vremena. Ili pak kava na skroz drugom mjestu. 3 cure, cijelo vrijeme mobitel vani, slika sebe, slika mobitel, slika drugu, tiktok, instagram, koji kurac je sad već u trendu, a međusobno niti riječi. Meni osobno ni iz džepa ni u džep. Nit su moji frendovi nit utječu na mene, ali meni je to iskreno žalosno. Kao društvo stvarno propadamo. I recite da sam star, da sam metuzalem, da je ovo razvoj i napredak i da su oni meni glupi ko što sam ja bio glup svojima dok sam slušao Marilyn Mansona. Ali bar sam se actually družio. Pričao, učio, razvijao, stecao iskustva. A ne buljio stalno u ekran. A smiješno je da to pričam na gamerskom forumu, ali vjerujem da je većina nas ovdje unatoč fokusu na gaming i dalje svjesna da ekran nije sve na svijetu.
