Iz mog iskustva s vjeronaukom, a i iskustvom velike većine ljudi s kojima sam o tome pričao, vjeronauk je predment na kojem se pitanja obeshrabruju, često i kažnjavaju jedinicama iz zalaganja.
Učilo se od prvog osnovne o istočnom grijehu i da su svi ljudi za nešto krivi i prije nego dobiju sposobnost govora iako je bradonja na nebu žrtvovao vlastitog sina da bi nam te grijehe oprostio. Kolko je apsurdno da svemogući bog koji te voli, grijehe nije mogao jednostavno oprostiti? Kakvu to poruku šalje djeci? Isus je morao biti mučen i umrijeti da bi svemoguće biće oprostilo nekome nešto. To nije poruka niti za odrasle, a kamoli za djecu.
Učilo se da se moraš kajat za ono kaj jesi i da su normalne prirodne stvari i pojave vrijedne osude i kazne.
To što je to zamaskirano u igru i crtanje i pjevanje, sve to čini još gorim.
Vjeroučitelji su raznolika skupina ljudi i vjerujem da je bilo onih koji su svojim učenicima pružali super iskustvo u tom predmetu, ali za svakog dobrog, imaš pet zatucanih debila koji zapravo prate Bibliju i djecu uče gadostima koje bi da se pojave na obrazovnom programu HRTa izazvale zgražanje.
Čak i da situacija nije takva i da se uči samo o dobrim, inspirirajućim i moralnim lekcijama religije, dogmi nije mjesto u školama. Vjeronauk bi se trebao održavati u crkvi, a ne u ustanovi koja služi za edukaciju.
Dogma u edukativnoj ustanovi je doslovno ekvivalent kao da svaka vatrogasna postaja ima vlastiti tim palikuća i piromana.
