Vidim da se ovdje izjednačava popularnost s kvalitetom. Ako idemo tom putanjom, onda ja tvrdim da je Justin Bieber umjetnik stoljeća.
Kada razmatramo igru generacije, moramo prvo rasčistiti oslanjamo li se na kvantitetu (broj igrača) ili kvalitetu. Ukoliko je riječ o ovome prvom, onda ne moramo ni krenuti ni u kakvu raspravu jer ona ne postoji, a pojam igre generacije onda ni ne nosi neku težinu.
Ako pak odlučimo o igri generacije gledati po pitanju kvalitete, onda Fortnite tu nema što raditi. Ne želim reći da je riječ o lošoj igri jer je odavno jasno da velika većina hejta prema Fortniteu dolazi zbog njegovo communityja, no isto tako se ne može reći da je nešto izveo nevjerojatno dobro. Više je riječ o tome da su se pojavili u pravo vrijeme, uzeli BR model dok je još bio svjež i ponudili kvalitetnu podršku nakon što se pojavio na tržištu. Ta podrška isto nije nešto neviđeno, koristi model kakav koristi i Dota 2. Grafički igru jedino izdvaja taj cartoon stil, no ako gledamo s tehnološke strane, to nije ništa impresivno. Riječ je o igri koja je zbog svog art stila spojenog sa svježinom BR moda privukla mlađu publiku igri.
Ako to uspoređujemo s nekim od spomenutih naslova, zapravo poprilično zaostaju u pomicanju granica. Red Dead Redemption 2 je išao napraviti najživlji otvoreni svijet i u tome su barem dijelom uspjeli. Grafički su pogurnuli granice, dovoljno je stati na neku liticu i pogledati u daljinu. Ogroman draw distance kombiniran s predivnim umjetničkim stilom od bilo koje scene stvaraju sliku kao ulje na platnu. Detalji interijera, detalji na likovima, sinice koje igrača uvuku u svijet, to je nešto u čemu je Red Dead Redemption 2 briljirao.
God of War je pak svojim impresivnim combatom uspio serijalu omogućiti potpuni preporod, a nedostatak učitavanja, besprijekorni prelasci iz gameplaya u cutscene nešto je sasvim novo u igrama u takvoj količini. Nešto čemu su težili i Red Dead Redemption 2, a i prerada Resident Evila 2. Narativno guraju granice - dijalozi su sve kvalitetniji te glumci dolaze do izražaja zbog svog talenta. Ponašanje na sceni, artikulacija, to nije više glasovna gluma, to je potpuna gluma. Nevjerojatno je i kakav glazbeni repertoar postoji u obje igre. Na God of Waru je radio Bear McCreary, dok je Rockstar privukao Willieja Nelsona i Josha Hommea. Štoviše, napisali su vlastite pjesme koje svojom kvalitetom mogu komotno napraviti album godine.
The Witcher 3 je pokopao stari stil RPG sidequestova na način da je zapravo svakom dodao neku dubinu. Nije riječ više o tipičnim fetch questovima. Svaki od njih ima sličan princip, kostur, iza sebe, no na svaki su dodani slojevi koji omogućavaju stvaranje vrlo živog svijeta.
To su samo neki od primjera pomicanja granica na ovoj generaciji, nešto što Fortnite jednostavno ne radi. Svaka čast na podršci, na popularnosti, no ako govorimo o kvaliteti, tu je puno igara koje su više eksperimentirale i ponudile industriji za drukčiji razvoj igara u budućnosti.
Također bih htio prokomentirati spominjanje slabljenja popularnosti SP igara što mi se jednostavno čini netočnim. Sony je takoreći čitavu generaciju posvetio isključivo SP igrama. Početak generacije obilježio je pokušaj ubacivanja kooperativne igre u sve što se moglo pokrenuti na PC-u ili konzoli da bi od sredine pa do sada dobili sve više isključivo SP igara. To dosta govori samo po sebi.
