Da se vratimo ne dječjim stvarima.
Sviđa mi se Sarah i vodim je svuda sa sobom. Nakon predugog šetanja na nekom random mjesecu, gdje mi je na obzoru pažnju zaokupila neobična antena, naiđemo na boema. Čovjek pored omalenog outposta nešto čeka i pritom si mrmlja u bradu. Skužim neobičnu skulpturu pored, ali neda se pričat s njim. Na koncu shvatim da čeka izlazak sunca, želi uhvatit savršeno osvjetljenje. I ništa, zanimalo me što će biti i odlučim čekati. I krene. Krene najebeniji izlazak sunca ikad, a sve to prati sad već postepeno sve glasnija pozadinska glazba.
Sunce izađe taman pod pravim kutem, ovaj fotografira i… to je to. Očekujem neki sekundarni quest, nešto da se dogodi, ali ništa. Idem dalje, ali taman nehotice prođem preko i skulptura se poruši. Ovaj popizdi, napadne me nožem, a ja osobito zbog Sare ne želim reagirat. Shvatim konačno da nema pacifističkog rješenja, jer ovaj me goni i ne odustaje, pa mu odlučim samo jedan metak udijelit u nogu. Možda odustane. Nije. Ali zato sad Sarica popizdi, jer Constellation je čestita organizacija, i ljuta otiđe u 3PM bez pozdrava. Sad ju moram tražiti u Atlantisu, smisliti neku izliku, možda donijeti neki poklon ako we može. Ah, te žene…
