Jučer sam se napokon odvažio završiti priču. Kakva igrtina...
SPOILERS AHEAD
Rijetko mi se dogodi da me igra toliko uvuče u svoj svijet, u svoju radnju, likove i lokacije, a Nier je učinio upravo to. Od prvog trena kada sam je pokrenuo znao sam da me čeka nesvakidašnja avantura. Poučen prvim naslovom, očekivao sam bogatu priču, osjećaj melankolije, beznađa i depresije. Mogu reći kako je igra isporučila sve što sam se nadao, ma i više od toga.
Od prve scene, kada uskačemo u priču pa da samog kraja igra me držala u neizvjesnosti. Najviše od svega me se dopao način na koji je priča napisana i prezentirana. Sagledavanje radnje s čak tri različita stajališta daje osjećaj grandioznosti, a način na koji se sve međusobno povezuje, potvrđuje taj osjećaj.
Uza sve što sama priča nudi najviše me se dojmilo otkrivanje porijekla robota – na koji način funkcioniraju, kako su, učeći, počeli shvaćati osnovne karateristike organizirane civilizacije (stvaranje zasebnih zajednica s vlasititm obilježjima), shvaćanje koncepta boga i cijelokupne religije. U početku se priča čini vrlo površna, od tuda valjda i jesu one kritike da ne valja, no zapravo je slojevita – a svaki sloj se otkriva novom rutom. Tako bismo mogli reći da je 2B zapravo arhetip standardne junakinje – hladnokrvne ubojice koja zadatak stavlja ispred svega, no međutim, kada se zagrebe ispod površine možemo shvatiti kako je ona zapravo tragičan lik. Zarobljena u vječnom ciklusu patnje i smrti. Da izbriše sjećanja, uništila bi vjerojatno jedinu uspomenu na 9S, dok, ukoliko bi dezertitala samo bi bila zamjenjena novim modelom koji bi ponovo izvršavao zadatak ispočetka.
9S mi je u počtku išao na živce. Nešto mi je bilo sumnjivo u njegovom načinu na koji se odnosi prema svijetu. Ta vječita znatiželja, propitkivanje svega što postoji. No pred kraj njegove rute sam shvatio da on jednostavno tako funkcionia jer je tako programiran. Njegova želja za znanjem i propitkivanjem zapravo zatvara 2B u začarani krug, tako da bismo mogli reći da je on zapravo uzrok njene patnje.
A2 je prva koja je shvatila (ili barem otvoreno priznala) laž oko nastanka YoRHA jedinice. Njezin vječno naduren stav proizlazi iz jednostavnog razloga – razočaranja. Za razliku od 9S-a koji je zbog svega izgubio razum, A2 je koračala puno bolnijim putem. Obilježena od svih kao neprijatelj, napuštena i u vječitom bijegu, ona također dijeli sudbinu sa prethodna dva junaka.Bačena u besciljni, beskonačni ciklus užasa. Ipak, kada zagrebemo ispod površine, možemo shvatiti kako je ispod tog mrkog lice ipak skrivena osoba koja unatoč sudbini ima empatije prema drugima.
Imam samo nekoliko nepoznanica, igrao sam dosta kasno, koncentracija mi je bila loša pa sam zbunjen.
1. Je li moguće da je 2B (odnosno 2E) znala cijelu istinu o YoRHA-ma? Moguće je da bi, da joj je 9S rekao istinu, čak i napustila zadatak i pobjegla s njim. Command je rekla da su još neki androidi upoznati s cijelom istinom kako bi mogli očuvati laž.
2. Možda mi je nešto promaklo, ali.. Zašto je Command dopustila da 9S shvati cijelu istinu? Je li znala da je kraj blizu, pa skrivanje takvih informacije više nema smisla?
3. Na kraju priče o A2, kada hakira 9S... Što zapravo napravi na kraju kada se cijeli toranj počne urušavati? Je li se povezala s Networkom i srušila ga da uništi robote?
4. I zadnje, scena u kojoj A2 hakira terminal u tornju. Obrača joj se Network... znači li to da su roboti počeli funkcionirati kao kolektivna svijest? Odnosno, znači li to da su transcendirali i postali Bog?
Ne mogu opisati kolio me priča uvukla, i način na koji radi zaokrete. Oborilo me s nogu kako je sve ono što je igra tokom prvog prelaska gradila zapravo laž. Sve u gri je laž i apsolutno ništa nema smisla. "Crumbling Lies" dobiva sasvim novo značenje i toliko je puta melodija došla u moje misli...
No, to još nije sve. Questovi i one male pričice koje produbljuju igru. Svakim questom otkrivamo nešto novo, nešto o svijetu, androidima, robotima, prošlosti, patnji i užasu koji svakodnevno kola površinom zemlje.
Simone i njena tužna priča su me pogodili... toliko da sam odmah išao tražiti Jean Luca da ga hakiram i uništim ili već nešto treće, ali ga nisam mogao naći.
Što se cijelokupnih srcedrapajućih scena tiče... smrt 2B me prva pogodila. Znao sam da će umrijeti, jednostavno tako Taro funkcionira. Ipak, način na koji se skončala nije očajan, već je umrla onako kako je i živjela – kao ratnik. Prenoseći svoju zadaću drugome.
Pascalova sudbina je ona koja me zapravo dotukla. On mi je jedan od najdraažih likova u igri (scena kada čita i komentira Nietzschea) tako da me je njegova sudbina najviše pogodila. Masovno samoubojstvo njegove "djece" jedna je od najmračnijih i najemotivnijih scena u igri. Odlučio sam ga ubiti jer smatram da bi brisanje sjećanja bilo isto sudini koju doživljavaju andoroidi (što zapravo znači živjeti u laži) i mislim da to nije zaslužio jer je samo želio postaviti temelje za ovu civilizaciju.
Što se gameplaya tiče, ne znam čemu sve te pokude. Jasno, combat nije na razini Bayonette... ali.. nikako nije loš. Prije svega, koreografija borbe je vrhunska. Postoje tri različite vrste oružja i mnošto programa za Podove pa stoga ima i dosta caka za manipuliranje i strategiju (što realno nije potrebo na Normalu). Kombiniranje različitih žanrova pridonosi raznovrsnosti i čini igru zanimljivijom. Promjena iz 2B gameplaya u 9S je odlična, a čak i A2 ima neke unikatne cake pa ne možemo reći da su svi na isti kalup.
Ako bi baš morao istaknuti neku manu, to je onda ipak hakiranje koje mi je ponekad išlo na živce (treći Resource Tower) jer općenito ne volim takve kontrole, a kada igra servira kompleksnije sustave prepreka stvari mogu malčice frustrirati. Iako, nije neka velika stvar i iziskuje malo strtegije.
Glazba je zadnji dio o kojem želim napisati riječ-dvije. Soundtrack slušam odavno, i prije no što sam nabavio igru i zasigurno je najbolje glazbeno ostvarenje ove godine. Ne samo u kvaliteti zvuka, produkciji, stvaranju takova i tonova već i sama implementacija u radnju je vrhunska. Tranzicija u retro stil je toliko smooth da sam se svaki put naježio. Bipolar Nightmare (vokalni) već mjesecima trešti iz mojih slušalica i postao mi je instant hit i jedna od najdražih borbenih tema ikada.
I tako, zavrršio sam main story... još skupiti sve endinge, sva oružja (i potom ih maxati) i još svašta nešto i platina je tu. Ne volim trofeje, ali su ovdje odlično složeni. Nier svakako zaslužuje osvajanje platine.
Što se kvalitete Yoko Toro-a tiče, rekao bih da je on jedini koji se približio Matsunu kao najbolji pisac/dizajner videoigara. Stvarno na momente oduševljava svojom elokventnošću i kvalitetom sadžaja. Ipak, još se mora potruditi da stane uz bok kralju naracije. Konkurencija nikada nije na odmet, pogotovo ako je zdrava. :)
