foggy koncert je trebao biti samo u subotu, ali tolika je potražnja bila da su napravili još jedan i u nedjelju i tako sam došao do karata. Medjutim kupio sam karte prije neka 3 mj, rasprodale su se kao vruće kifle.
Najgore od svega je što sam morao izaći jedno 15ak minuta prije kraja koncerta jer sam zurio na avion.
Osobno sam više počeo cijeniti serijal tek nakon NieR Replicant. priča mi je pitkija i nekako emotivnija u Replicant, ali ona u Automati je mnogo kompleksnija i morao sam gledati masu videa na YT da ju potpuno shvatim.
Što se tiče likova, tu Yoko Taro briljira. Jednom sam spomenuo kako kada imaš jednog lika poput Kaine i onako dobro ga napišeš, napraviš fantastičan back story, kroz gameplay i vizuale to digneš na još veću razinu, potpuno je nebitno što je intersex, nego čak zbog toga što upravo je se još više povezes sa njim i suosjećas. Tako se pisu gej/trans/Intersex likovi, tj tako se pisu likovi generalno.
Yoko Taro i Tetsuya Takahashi su liga za sebe i baš kao što kažeš, svašta DNS može biti i nazivati se masterpiece, ali rijetko će tko stići visine ovih majstora.
Ono van priče i likova su naravno gameplay i Combat koji su tako u sinergiji sa pričom i svijetom da je gušt po Enti puta "letiti" preko zelenog polja u npr Replicantu i mlatiti shadowe na putu, ali ono što je još bolje jer kada zbog priče u igri i saznanja nakon što 5 puta odigras i vidiš sve endinge ti bude iste žao ubijati, je zbilja ogroman pothvat devova. Nikada mi u igri nije bilo žao ubijati "protivnike" i bosseve, ali ova je to uspila, baš kao i Automata. Kapa dolje.
Šlag na tortu je naravno soundtrack, a NieR serijal ima ponajbolji u biznisu i šire. Nebitno radilo se o ambijentalnoj glazbi, o onoj napucanoj punoj tempa i dinamike ili pak vokalnoj, jednostavo je vanserijska.
To sve je ono što meni diže neku igru iznad ostalih, a NieR -u to lakoćom uspijeva.