Mislio sam još malo pričekati, no neću naći vremena kasnije jer me Tsushima u potpunosti osvojila i ne skrećem pogled s ekrana pa, eto, idem se malo raspisati.
Mislim da je to što sam ulovio platinu dovoljno već da se zaključi kako mi se igra svidjela, no i dalje sam dojma da je onih 89 na Meti pretjerana ocjena i da tu ima stvari vrijednih kritike, kao i pohvale.
Ako gledam radnju kao nekakav paket koji uključuje i dijaloge i priču i likove, rekao bih da sam zadovoljan i da je iskustvo bilo pozitivno. Najbolji dio cijele radnje je definitivno ideja iza svijeta i njegovo porijeklo. Mislim da su na jako lijep način napravili jednostavan misterij intrigantnim time što su dodali toliko sitnih detalja u tijek događaja da stalno nešto u glavi govori: "Ajde, još malo čitaj/slušaj/gledaj." Išlo je do te mjere da sam skupio sve datapointove jer me jako interesirao svijet koji su stvorili.
Glavna priča je dobro izvedena, prvenstveno jer je u središtu tog misterija Aloy, stvarno odlično napisan protagonist. Posebno me se dojmilo kako su uspjeli na uvjerljiv način prenijeti naivnost tinejdžerice, no ujedno i njenu zrelost i oprez zbog načina na koji je odrasla. Možda je tu ostao blago neiskorišten potencijal za neke sitnice poput toga da se ne osvrće ni u jendom trenutku na to kada ubije prve ljude, a ne mašine, no u redu, to su nekako sitnice koje mi više upadnu u glavu kao alternative ili dodaci, a ne nužno kao nedostatci. Osim Aloy, jako mi se svidio Sylens jer je jedan od rijetkih trodimenzionalnih likova u igri. Stvarno kvalitetno napisan i odlično odglumljen od strane uvijek prepoznatljivog glasa.
Nažalost, pisanje za većinu drugih likova nije na jednakoj razini. Štoviše, na razini je jednog novijeg Assassin's Creeda. Možda nije problem samo u pisanju likova, već u tome što se mnogi provlače kroz side questove, koji, budimo iskreni, nisu posebno dobri. U redu su, ali samo u redu. Dobio sam često dojam da su tu kako bi umjetno produljili igru, umjesto da imaju veći utjecaj na cjelokupnu radnju ili barem na razvoj Aloy kao lika. Usudio bih se reći da i znam do čega je konkretan problem. Velika većina tih likova se pojavljuje u svega jednom ili dva questa u kojima ni nisu toliko prisutni. Na kraju tih questova dođe se do određenih zaključaka te se pokušava izazvati emocionalna reakcija inspirirajućom klišej pričom ili pak nekom epskom scenom popraćenom nebrijavajućom glazbom gdje se prikazuju ti isti likovi u svojim teškim trenucima. No u niti jednom trenutku mi nije stalo do njih jer ih poznajem svega pet minuta. Dvije godine nakon Witchera 3, moglo se jasno vidjeti kako se pristupa likovima u side questovima. Ako je fokus na tim likovima, a ne konkretno na radnji, onda oni moraju dobiti prostor da se postave kao netko tko je dio tog cijelog svijeta. U Horizonu se to ne događa. Isto vrijedi i za glavnu radnju u kojoj je Erend došao najbliže donekle pamtljivom liku. Izuzetak su side questovi u Frozen Wildsu koji su za tri stepenice bolji od Zero Dawna. Aratak je stvarno odličan lik.
Unatoč tome, zagonetka svijeta u kojem se plemena nalaze, raznolikost istih i Aloyina motivacija bili su mi dovoljno zanimljivi da me stalno tjeraju dalje i mislim da je priča, iako malo prekratka, odradila stvarno solidan posao. Tim više što se veselim igranju Forbidden Westa, pogotovo ako se stvarno poradilo na side questovima i likovima.
Po pitanju gameplaya, gotovo se u potpunosti slažem s @Deadwalker, no nije me do te mjere frustriralo da bih odustao od igranja. Nemam puno za nadodati pa ću na kratko proći kroz ovo što je i napisao. I mene je jako smetalo ograničeno penjanje po otvorenom svijetu punom brežuljaka i planina. Tim više što je tu kričavo žutu boju ponekad zamijenila krem boja na planinama, a neke niže stijene penjive su i bez tih boja, no ne sve, stoga ta nekonzistentnost dovodi do frustracija u borbama i tjera na penjanje kakvo sam zadnji put iskusio u Skyrimu.
Sama borba je odrađena vrlo solidno i preporučio bih @Deadwalker da svakako još da priliku jer otključavanje novih oružja i veće beštije na koje se naiđe tjeraju na prilagođavanje usred borbe. Slažem se da je donekle jednolično, no kada se krenu kombinirati oružja da bi se uništile specifične komponente, zna biti napeto i zabavno. Osobno sam imao četiri problema s borbama. Prvi je taj da su mašine pretjerano spužvaste, što se ne osjeti toliko u glavnoj igri, ali se poprilično osjeti u Frozen Wildsu. Drugi je problem kamera koja zna biti jako loša u borbama i onemogućava brzu reakciju ili pak u krivo vrijeme ode u skroz krivi i nepregledni kut zbog kojeg nadrapam. Identična je stvar bila u Originsu, samo što je tamo kamera bila previše blizu, dok je ovdje "lebdeća" i nekonzistentna. Lijepo za istraživanje, grozno za borbe. Treći problem su borbe s ljudima koje se svode na luk, strijelu i molitvu. Nisu pretjerano izazovne, no molitva je tu da ih ne bude puno jer su previše jednolične. Posljednji problem je beskorisnost koplja. Critical Hit je koristan, no direktna borba kopljem se kažnjava, Aloy je uvijek puno sporija od mašina koje bi trebala moći srušiti nadogradnjama.
Istraživanje je zabavno i dopalo mi se pretraživati prastare ruševine onih-koji-su-bili-prije. Atmosferi dodatno pridonosi raznolikost bioma. Nikad ne znaš koja predivna scena te čeka iza ugla. Nadao sam se boljim nagradama za skupljanje collectiblesa, malo me razočaralo kada sam vidio generične nagrade, no i dalje je bilo zabavno što su određene lokacije svojevrsne zagonetke u tome kako treba doći do njih. Zapravo je vrlo ubisoftast otvoreni svijet, no meni to uopće ne smeta. Volim čistiti mape, ići na razne lokacije, hvatati slike i sl. Svidjelo mi se što mašine imaju svoju svrhu i način života pa je to pridodalo atmosferi, no malo me smetala sterilnost gradova i sela. Ljudi su statični, nema puno buke, jedan Meridian ostavlja dojam metropole samo u arhitektonskom smislu, no ne i u ljudskom. Tu se trebalo ići korak dalje, pogotovo jer je dizajn stvarno lijep.
Oduševila me grafika. Mislim da je riječ o predivnoj igri koja je odlično ostarila. Možda se animacije lica čine pretjeranima u nekim trenucima, no svejedno su dobro ostarile i razina detalja na likovima i okolini daju poseban pečat na igru te ju čine prepoznatljivom. Najviše mi se svidjelo šarenilo svijeta. Sve je u snažnim bojama koje čine predivan kontrast, a odlično osvjetljenje tu radi velik dio posla. Noći su predivne, nebo boje petroleja prošarano zvijezdama i polarnom svjetlošću daje baš jedinstven štih. Ima planina, ima prašuma, ima pustinja, ima svega. Svijet u malome i stvarno predivno izgleda. Animacije su odlične, pogotovo kretanje mašina i Aloy, sve je vrlo prirodno. Pet joj je godina već, a znam da će i s deset izgledati jednako impresivno.
Zadovoljan sam i zvukom. Tu prvenstveno mislim na soundtrack koji rastura čitavo vrijeme. Odlično odgovara tonu igre i ima nekoliko skladbi koje su jako pamtljive i pametno iskorištene. Okoliš se čini živim, od zvuka vjetra pa do ptica, životinja i rike mašina. Čak se i potezi mašina mogu predvidjeti temeljem zvuka, to me se jako dojmilo.
Možda se tekst čini više negativnim, nego pozitivnim, no više je do toga da bih radije istaknuo lošije stvari jer su one dobre odrađene, odrađene većinom na pristojan i posve očekivan način, dok su one posebno pozitivne istaknute iznad. Igra mi se stvarno svidjela i dok ne mislim da je jedna od najboljih igara što PlayStation nudi, niti mislim da se posebno ističe od ostatka igara otvorenog svijeta, i dalje smatram da je izuzetno čvrst temelj za serijal. Zanimljiv svijet i dobro napisan protagonist mogu nositi puno tereta na leđima dok serijal ne pronađe više od samih temelja. Uvjeren sam da su u Forbidden Westu to uspjeli.