Imam malo više od sedam sati, čistim Cathedral of the Deep.
Čudnog sam dojma da je ovaj početni dio igre bija neočekivano lagan. Naravno, nije sve prošlo baš iz prve, ali nije ni da sam prečesto priča sa nebesima i monitorom. Zapravo najviše umirem jer istražujem doslovno svaki kutak mape, i hrabro ulazim u fajt sa svim šta vidim. Bossevi isto prilično nezahtjevni, da ne kažem lagani. Iskustvo isto radi svoje, pa nema više osjećaja nemoći i straha. Vidim govorite da su poslije u igri Bossevi dosta impresivniji i teži. Veselim se tome. Makar mora prodat dušu vragu da ubijem jednog.
Art je jaw dropping. Čista perfekcija. Soundtrack je epohalan.
Nesretno mi se poklopilo da baš sljedećih dana ne mogu igrati, ali neizmjerno se veselim svemu šta me čeka do kraja igre. Nema sumnje da će igra rasti na meni, i da epskih scena neće nedostajati. Nije baš da nema Souls naslova, ali ni u jednom trenutku nisam osjetia zasićenje, čisto iz osjećaja satisfakcije koji dolazi napredovanjem, napredovanjem kojeg moraš zaslužit i u kojem te niko ne vodi za ruku, možda te i uvati za ruku, al pokušava ti je isčupati.
Hidetaka Miyazaki je genijalac i vizionar. Najveći mračnjak i bolesnik kojeg je najlakše volit. Dark Souls III je najsvjetlija točka dosadašnje 2016; i must play - must have naslov.
Najveća sreća ovog odigranog vremena je trenutak kad sam doša do Butcher's Knife-a. Osmijeh od uha do uha i momentalni Berserk mode: ON.
