Kako može biti jednako kad s aktivnim igranjem imaš direktni angažman igrača i daleko više stimuliraš moždane vijuge jer sam odlučuješ u igri za skoro svaku sitnicu (ovisno o žanru)? Jedna radnja je hrana za mozak, druga je veće gladovanje i od gledanja televizije.
Ne znam je li uopće potrebno navoditi sva ona istraživanja u kojima je gamerima ustanovljena poboljšana sposobnost održavanja (selektivne) pažnje, manja potreba za aktivacijom kako bi održali pažnju, veće vizuospacijalne vještine (kod gamera s dužim stažom povećan hipokampus), poboljšava pamćenje i održavanje kognitivnih funkcija kod odraslih i posebno starijih, kao i radnog pamćenja (što je osobito korisno kao prevencija za demenciju i Alzheimerovu bolest). Da ne spominjemo videoigre kao aktivno sredstvo i način pomaganja osobama s kognitivnim poteškoćama, kao i pomoći u liječenju fobija i PTSP-a.
Ima zapravo dosta toga za navesti i ono najbitnije, ništa od tih pozitivnih učinaka nije zabilježeno kod osoba koje nisu AKTIVNO igrale.
