Apsolutno sam uvijek za totalnu umjetnički slobodu kod kreative, bilo to vezano uz video igru, film, seriju ili nešto potpuno deseto. Ako je određeni autor naumio nešto ispričati, onda očito on zna što je najbolje za određenu priču koju priča. Ako ona traži nasilje, nasilje it is. Srećom onaj tko je igrao original zna kontekst u kojem se sve ovo događa, a to je upravo ono što su mnogi istaknuli ovdje.
Osobno ni u jednom trenutku nisam pomislio "Ovo je previše, ne mogu ovo gledat" ili nešto slično. Prihvatio sam trailer onakvim kakav je i smatram kako je svaki trenutak istog na mjestu. Pokušaji proguravanja nekog senzibiliteta nemaju smisla, svako reagira na određene stvari na svoj način, a ako se nekome nešto ne sviđa/ne podnosi nešto, možda bi trebao zaključiti kako to nešto nije za njega. Case closed.
Pitanje nasilja u industriji je već puno šire pitanje, ali opet, ako netko ima određenu viziju on je taj koji određuje način na koji će je iznjeti. Ima brdo režisera koji preko "ekscesivnog" nasilja guraju svoje priče, Tarantino mi prvi pada napamet. Ovo "ekscesivno" stavljam pod navodnike jer je sve to stvar perspektive. Meni osobno to u njegovim filmovima funkcionira i smatram sve to dijelom jedne šire naracije. Sad ako netko ima problem s istim, ne mora gledat.... što tek onda reć o slasherima i sličnim žanrovima kojima je jedini cilj taj udarac na emocije? Osobno ih i ne gledam, ne zato jer me smetaju scene nasilja i slično već jednostavno iz razloga što me takva vrsta filmova ne privlači, bez neke šire strukture i razrađene fabule (iako se nađu iznimke). Na kraju, i takvi filmovi/igre imaju svoju publiku koja sigurno uživa u istima.
Također, svo to nasilje, osobno sam "imun" na to. Stvarno ne znam što bi bilo potrebno da me izbaci iz takta. Naravno, nađe se tu i tamo neka gadna scena ili slično, ali ništa što bi me odvratilo od toga nečega što gledam ako mi se u globalu sviđa. Što sve prosječni čovjek vidi na TV-u kako odrasta, senzibilitet se gubi, barem je sa mnom tako. Na kraju krajeva, znam da je to što gledam pomno planirano, odnosno rađeno u određenom okruženju koje nije "stvarno" i samim time to vidim čisto kao određeni element u izlaganju nekog sadržaja. I sebe zbog toga ne vidim kao nekog čudaka, već totalno suprotno.
Bitno je razlikovat stvarno od ovog što nam se servira putem nekih medija. Naravno da na događaje u stvarnom svijetu reagiram drugačije, i sigurno mi je potresno čut za određena događanja. Npr. ovo jučer u NY, kad počneš malo razmišljat, po meni je tako nešto puno strašnije nego išta što mogu vidjet u nekom traileru za video igru ili film. A nisam ni gledao snimke ni ništa, čista pomisao na tako nešto me više pogodi jer se radi o stvarnim ljudima. Ali to je već sad puno šira tema.
