Nisam platinirao - upravo završih igru po 2. put (prije kojih pola sata) - no kako mi treba još samo jedan jedini trofej do platine, evo kratak osvrt. Neda mi se otvarati novu temu jer će ionako zjapiti prazna (kao, primjerice, Persona Q). Malo je RPG-ovaca u Hrvata, još manje na ovom forumu, a da ne pričam o onima koji igraju samo AAA naslove (što Lost Dimension definitnvno nije).
Lost Dimension je dungeon cralwer; japanski. Naravno, japanski se razlikuju od zapadnjačkih, to ti ne moram ni objašnjavati, a kad bih radio neke usporedbe - nekako mi je najsličniji igri Resonance of Fate. Ne vidim tu igru na tvojoj PSN kartici, ali nadam se da znaš o kojoj je igri riječ jer će ti ovo onda biti lakše shvatljivo.
Igra započinje tako što se pojavi lik maštovitog naziva The End, pobije gotovo trećinu stanovništva Zemlje, a sa njim i neki divovski toranj u kojem (pogađaš) on sjedi. U taj toranj ne može ući nitko osim 11 ''izabranih'' - među kojima je i naš heroj Sho - koji imaju posebne moći (naravno da ti igra ne otkriva odmah zašto likovi imaju te moći) i cilj je da se popnu na sam vrh. Toranj je podijeljen na 5 katova (iliti Stratum, kako se to ovdje zove) i na kraju svakog Stratuma moraš žrtvovati jednog party membera. Naime, u timu imaš izdajnike i, kako napreduješ u tornju, cilj je da ih otkriješ i što prije makneš jer u protivnom će... ups, neću spojlati. Cijeli taj sistem sa izdajnicima je random i svaki put kad startaš igru (ili se popneš na novi Stratum) igra ''generira'' novog izdajnika, tako da je nemoguće manipulirati time ili slučajno pogađati.
U svakom slučaju, priča nije sad nešto spektakularno, ali nije ni loša. I glasovi su sasvim u redu, što opet za sobom povlači pitanje zašto neke igre imaju DLC-e sa japanskim glasovima po par GB (tipa Lightning Returns), dok je ova igra cijela velika svega 1 GB. lel
Borba je na poteze i slična je već spomenutoj Resonance of Fate. Znači, kretanje po mapi prije izvođenja poteza; nije po grid-ovima, što je nekako standard za JRPG-e, već imaš ''krug'' (svih 360 stupnjeva ''oko lika''), pa do kud ti je domet...
Dvije vrlo bitne stvari u borbi su Assist (kada napadneš protivnika, svi tvoji prijatelji koji su u blizini će napasti sa tobom) i Defer (ovo je neka vrsta ''darivanja'' turna drugom liku koji ga je već iskoristio), što će ti poslije biti vrlo korisno ako misliš ganjati platinu (jer jedan od trofeja traži da sve misije završiš sa S rankom).
Svaki lik ima drugi set skill-ova (što je, je - developeri su se potrudili ovdje) i zapravo... koga god da koristiš u borbi, nikad nećeš imati osjećaj da su beskorisni. Zapravo, baš zbog toga što moraš eliminirati izdajnike, igra te ''tjera'' da isprobaš sve likove.
No, kad skužiš kako igra funkcionira, vidjet ćeš da je zapravo prilično - lagana. Ali što sad...
Sadržaja baš i nešto nema. Pet katova/Stratuma, svaki po 6 misija (3 glavne misije, 3 sporedne)... i to je to. Tu je još jedan prelazak za True End (i neke nove scene, ne samo ending!) Gameplay se možda čini repetitivnim, ali mene to nije previše smetalo; ipak me držalo zadnja 5 dana pred ekranom. Dvadeset dolara, koliko je koštalo (a ja platio polovicu jer sam šerao) je svakako bila pametna investicija ako se mene pita.