Surfajući po redditu naletih na sličnu temu koja mi je podigla obrvu. Lijevu. Ne zato što sam ljevičar nego, jbg, dogodi se. Enivejz, ako skinemo nostalgia glasses koje nam redovito ostave igre u puno ljepšem sjećanju nego što jesu, koji bi bili kriteriji za aging well kod igara?
Po mom osobnom mišljenju, prvi bi bio gameplay. Osjećaj upravljanja igrom bi trebalo biti kudikamo isti kao i onda. Primjer kontrola koji su užas su recimo tank kontrole. Da, RE i klonovi su imali takve kontrole koje smo svojevremeno bez problema prigrlili, ali ako ću bit iskren, za bilo kakvu bržu akciju, responzivnost i ostalo su jednostavno nepraktične i loše.
Drugo je vizualni prikaz, bilo da se radi o grafici ili user interfaceu. Tu su 2D igre u 8 ili 16-bitnoj grafici (pa i 32 i više) puno bolje prošle nego prve 3D igre koje su pucale na realističnost. Nintendo sa prikazom 3D-a na N64 ima sreće što se igre uglavnom bile u nekakvom cartoony stilu pa se drže i dan danas dok PS1 3D igre izgledaju kao glitchy warping mess. Recimo:
- Zelda: Link To the past, Super mario bros 3 ili SM World. Dan danas super izgledaju i imaju super kontrole
- Zelda: Ocarina of Time izgleda isprano, monotono, Goldeneye da i ne govorim (kontrole su bože sačuvaj). Naprosto užas s današnje perspektive.
- Crash Bandicoot i Spyro na PS1 i dan danas izgledaju super i kontrole su spot on. Čak ni kamera ne radi tolike probleme.
- C12: Final Resistance, Akuji The Heartless, Deathtrap Dungeon, Tomb Raider, Syphon Filter ne izgledaju dobro danas. Pokušaj realistične grafike je jednostavno loše ostario dok cartoony i cell shading grafika uvijek dobro prođe.
Igre s prerenderiranim pozadinama bolje prolaze iako se na LCD-ima i ostalim modernim ekranima vidi kako su niskorezolucijske i blurry. Recimo Chrono Cross, Resident Evil, Fear Effect, Abe's Exoddus. Likovi su poligonalni pa su ružnjikavi, ali okolina je ta that makes up for everything.
Treći bi bio svojevrsna razina težine / držanja za ruku itd. Obično se kaže da su prijašnje igre teže od današnjih. Može biti da gamerima skill malo opadne kad ih moderne igre razmaze, ali može biti i to da smo prije navikli igrati svašta i zanemarivati stvari koje bi inače bile deal breaker. Stare igre su nerijetko igrale na memorizaciju levela ili težinu kroz unfair situacije i protivnike. O hit detekciji, nepreciznim colliderima, platformama, pukoj sreći da i ne pričam.
Danas se spas može naći u updateima, ali prije kad si izdao neplanirano tešku igru ili igru punu bugova - jbg. Takva je kakva je. Pogotovo na konzolama je tako bilo.
Recimo prvi MGS i kamera odozgo (tlocrt). Pol igre piljiš u mali radar jer ne možeš vidjeti više od 2 metra ispred sebe. Je, na extreme težini se mora bez radara, ali srećom, moguće je upamtit di su sve neprijatelji, kamere i slično. No, opet - memorizacija. Ja i dalje prihvaćam tu kameru bez pogovora, ali da je debilni choice, jest. Srećom ,od trojek su otkantali taj apsurd.
Primjer pretjeranog držanja za ruku mi je Deus Ex: HR. Osim što imam mapu, imam i pinpoint s brojem metara do odredišne točke. Ili žuti obrub oko stvari i okoline s kojom se može vršiti interakcija Jel to zbilja toliko nužno? time se po meni pretjerano spojla gamere pa im je original težak. A tamo nema mape niti pinpointa. Ako ti NPC kaže Osgords and Sons warehouse, bolje počni tražiti gdje je. Time se potiče eksploracija nivoa i tako se bolje pamti gdje je što. Čini li nedostatak tih elemenata original težim? Ne. Uz to, nema highlightanih elemenata koji se mogu upotrijebiti, otvoriti ili razbiti. To je na vama da isprobate. U tome je čar. Igra je eventualno ostarila jer grafički Uneral 1 engine izgleda ružno i UI bi mogao biti bolje riješen.
Eto, ja se malo raspisah, pa da čujem vas
