POGLEDAO SAM CIJELI ATTACK ON TITAN (u jako kratkom roku)
sad, sa stopostotnom sigurnošću, mogu potvrdit da je AoT jedan od animea koji su se dogodili 
otprilike deset godina (više-manje), AoT je staja na sredini mainstream anime trga i urlikao je: "GLEDAJ ME." hipster kakav jesam, cijeli taj diskurs mi je bia naporan i nikad se nisam odlučia angažirat više od površnog. a onda sam odlučia dat šansu jer šansa da će se moja najdraža djevojka božanske kose i nebeskih obrva nakačit na anime će doć samo preko pomnog, tvornički izgrađenog animea za široke mase. i tako smo se oboje nakačili. gledali smo te zidove. gledali smo to meso. gledali smo traumu animiranu s intenzitetom tisuću animatora i crtača s milijardu prekovremenih sati. gledali smo anime toliko opsjednut eskalacijom da je na kraju isti eskalirao iz vlastitog žanra, iz vlastitog koncepta, tematike i nakratko, iz vlastite emocionalne orbite.
bilo je malo i smiješno.
"šta ako je rat loš, ali, ono, ka . . . komplicirano?"
rane sezone AoTa su mađioničarski trik. stvarno dobar trik. ono kad te uopće nije briga kako je izveden jer je zec u plamenu, a šešir vrišti. divovi, mali ljudi, zidovi, krv, strah. survival-horror anime. ne želim spojlat, ali ono . . .
u svom najboljem izdanju, AoT djeluje ka da si zaključan u sobu s povjesničarem, političkim teoretičarom i shonen urednikom, i rečeno ti je da ne smiš izać dok se svi ne slože oko toga šta znači sloboda.
nikad se ne slože. ali rasprava je dobra lol
najveći plus animea je momentum. ne brzina. ne tempo. momentum. osjećaj otkrića ima enormnu težinu. prisiljava priču da se konstantno reorganizira. likovi ne dobivaju samo nove informacije; oni postaju nove vrste ljudi. al onda imaš i situaciju di glavni lik evoluira ka pokemon koji te više ne voli.
postoji specifičan, opojan užitak u gledanju narativa kako u stvarnom vremenu rekonstruira vlastitu prošlost. AoT to radi više puta, kao mađioničar koji stalno prepolavlja istu asistenticu.
ali.
i uvik postoji ali. u ovom slučaju, to "ali" ima oblik završnog arca.
kraj nije loš. ali nije ni dobar. emocionalno je iskren na način na koji je iskren manifest od pet stranica. jako želi biti shvaćen. istovremeno želi isplest sudbinu, slobodnu volju, nasilje, ljubav, nacionalizam, cijenu slobode i narativne posljedice pretvaranja glavnog lika u hodajuću etičku katastrofu lmao
ono šta postiže je rasplet koji je tematski ambiciozan, vizualno bombastičan i emocionalno totalno neujednačen.
ipak, kad sam pogleda sve, nisam razočaran.
imam ogromno poštovanje za Attack on Titan.
anime je prerasta vlastitu premisu.
anime je stalno bira teži put.
u jednom trenu su čak bili spremni postat manje zabavni ne bi li bili iskreniji.
cijeli anime je ka neki intenzivni kolegij.
preporučia bi, al drago mi je i da je gotov.
7/10 lol
post scriptum:
levi i hange s tier!!!
