Bio sam jedan od većih fanova, ako ne i prvi na tadašnjem Gameplay-u/Next Levelu (ne sjećam se koji je forum bio) kad je tek izašao Metro 2033.
Bio sam zapravo ljut jer je to igra koja je prošla svima ispod radara, a i potrefilo joj se da u istu godinu izadju i COD i Battlefield, Mass Effect 2, Fallout NV, Mafia nova itd. da ne nabrajam sad (ta godina je stvarno imala mnogo prejakih naslova), i nije bila prepoznata prvih par mjeseci, dok se nisu išćefili prvo ti marketinški "jači" naslovi, pa je tek onda uz poneke i popuste, ovo djelo došlo na vidjelo.
Ako na religijskom i znanstvenom području postoji nešto što se zove duša, mislim da ju je ova igra definitivno imala.
Sami počeci igre, osjećaj straha od nepoznatog, osjećaj klaustrofobije i generalnog straha jedne radnje koja je izvediva u pravom Svijetu, lutanja u zapuštenim Metroima, i osjećaja težine jednog kontaminiranog zraka vani uz apokaliptičnu destrukciju okoline, nešto je što sam ja, kao individua osjetio na poseban način igrajući.
To je onaj dio kad se toliko uneseš u igru, da psihički počneš i sam da predviđaš scenarije i analiziraš neke stvari koje bi se mogle desiti u pravom životu, kako na okolinu, tako i na svoje radnje uzrokovane samim tim dešavanjima.
Prvi dio je ostavio jedno posebno djelo, ne samo u smislu kvalitete igre, već i samog dojma kompanije čija je to bila jedna od posljednjih igara pred krah.
Vidi se da se cijela ekipa potrudila napraviti djelo koje će se pamtiti po posljednji put pod okriljem THQ kompanije, i stvarno su to i uspjeli.
U drugom dijelu se već od 4A engine-a izvukao toliki maksimum, da 90% igara koje su izašle danas ni prikučiti ne mogu grafičkom i atmosferskom savršenstvu u koju se toliko dobrote i napora unijelo.
Neki će reći da pretjerujem, možda zapravo i postoji jedan veliki dio fanboyizma od mene, ali poslije HL2ice, mislim da su jedino Dead Space 1, Stalker, TLoU i Metro uspjeli donijeti toliko života jednoj atmosferi u igri, i da će tako trajati još dosta godina dok se opet ne pronađe jedno takvo djelo.
Eh sad kolike su šanse za novom Metro igrom, to zavisi od Glukhovskog.
Metro 2035, tj. njegova zadnja knjiga, koju je tek u Decembru prošle godine izdao na Engleskom jeziku, je dijelom zapravo radnja Last Lighta.
Jedino što bi mogli očekivati je Spinoff 2034 knjige, ili čekati još koju godinu, pa dočekati izdavanje nove knjige (2036 pretpostavljam).
Grijeh bi bio staviti tačku na Last Light, a još veći odvesti igru u krivom smjeru ili je uništiti zarad marketinških/novčanih stvari.
Sjećam se kad je Metro došao u obliku Demo verzije na, ako se ne varam, BUG-ovom DVD-u. Nisam nikada volio horor igre, no rekao sam si da ovo moram probati. Prošlo je 7 godina od onda i potpisujem sve što si rekao. Prikaz apokalipse u punom smislu te riječi, nema uljepšavanja, nema zajebancije, svijet je uništen zbog ljudi koji ponovno postaju obične životinje.
Kada god nekome moram objasniti što je to kod ovoga serijala toliko posebno, vratim se na početak 2033. Artyom se sprema na upoznavanje Huntera, prikladno ime s obzirom da je jedan od rijetkih primjeraka svoje vrste koji nije lovina, već lovac. Prilikom šetnje Exhibitionom, nailazi na dijete koje crtkara po prašnjavom podu dok mu otac predlaže da nacrta kuću. Veliku kuću u kojoj će živjeti skupa s majkom djeteta jednog dana kada se vrati. U tom surovom prikazu ljudskog postojanja najjasnije vidim "dušu" Metroa. U svoj tami i uništenju, otac i dalje uči dijete da ima nadu u bolju budućnost pa makar ona bila i laž.
Točno mi je u glavi trenutak kada sam prvi put osjetio što znači Metro. Bilo je to prilikom prvog izleta na površinu, kada se Artyom odvoji od Bourbona i mora sam proći kroz ruševine Moskovskog kvarta. Točno tada sam osjetio strah i nemoć, osvrtao bih se svaki put kada bi vjetar jače zapuhao. U daljini se čulo zavijanje divljih zvijeri koje sada vladaju glavnim gradom. Prikazi "duhova" sigurno nisu pomogli. Natjerali su me da konstantno preispitujem vidim li dobro što se nalazi ispred i oko mene. U tome leži genijalnost Metroa i zbog čega ga smatram jednim od najboljih igara u svome žanru.
Taj mrtav svijet se, ironično, doima živim i gotovo je nemoguće ne prepustiti se jezivoj atmosferi mračnih tunela i hladne površine. Za razliku od Outlasta ili Amnesije, igara koje igraju na kartu kontinuiranog straha od iznenadnog šoka, Metro straši samim svojim postojanjem. Činjenicom da je scenarij moguć i da u nekim trenucima igra djeluje kao stvarna distopijska budućnost. Atmosfera tjeskobe konstantno stvara pritisak na igrača da ne napravi grešku. Ne zbog mogućih
jumpscareova, već zbog toga što svaki sukob donosi još više tjeskobe, još više mogućnosti da igrača sustigne smrt. I u tim trenucima, kada se igrač u potpunosti prepusti, dođe do kompletnog zaborava da je ovo igra i da postoji ponovno učitavanje nakon što se umre ili nešto krivo napravi. Tada Metro postane jedan od rijetkih primjeraka Survival žanra. Upravo je po tome ovaj serijal jedinstven.
