Razmišljam i pokušavam se sjetiti barem jednog posla u kojem imaš kontakt sa ljudima, a da nije psihički naporno. Jedino što mi pada na pamet je rad u trgovini hranom za kućne ljubimce. Ako ništa drugo, barem se možeš nasmijati kakvih ljudi ima.
Kod mene je manje-više ista ekipa uvijek i to su OK ljudi, ali se uvijek nađe par pacijenata. Imam jednog koji svaki put kad dođe, ali svaki put, pusti psa iz auta da se prošeće na minut-dva, pređe rukom preko dlake i kaže kako je trava (ovo malo što je ima u radnom prostoru) puna buha i kojekakvih pička materina i da su mu napale psa. Ali svaki put. I da se barem cereka; shvatio bih da sere. Ali frajer ozbiljno zabrije. Jednom sam mu rekao da uzme usisivač i neka ih pokupi, pa me htio prijaviti gazdi.
Kad smo već kod buha i štetočina, ako ima išta što mi se gadi to je kad vidim kako muha šeće po posuđu. Odeš u birc i vidiš kako tipu muha ide po čaši, njega to ne jebe ni 5%, otjera ju samo kad popije gutljaj. Nije bitno što je ta muha bila prije koju minuti na nekom govnetu, pa otuširala se u međuvremenu. I isti ljudi će ići ubijati pauka, jadnu i simpatičnu životinjicu koja s tobom nema nikakve veze. Ona se smjesti u kuti, ne ometa te i lovi te iste muhe; doslovno, ono što je pas na dvorištu, to je pauk u kući. I to netko ide ubijati. O ljudima koji ne peru ruke nakon nužde, a i toga se nagledam, bih mogao romane napisati. Kako mi se to pak gadi, ne mogu opisati.
